Glumac Ivan Ožegović poveo me sa sobom u Andrićgrad, odnosno u Višegrad u kojem je Emir Kusturica dao sagradit kamene kuće nalik onima iz Andrićevih romana, pripovijetki. Ožegović je išao održat predavanje na Glumačkoj akademiji koju je Kusturica osnovao u Andrićgradu. Uz to, bila je obljetnica nastanka Andrićevog romana „Gospođica”.

U replici krčme iz nekog prošlog stoljeća, kad je Bosna bila pod Turcima, sjedili su Emir Kusturica, nobelovac Peter Handke i literat Muharem Bazdulj. Krkali su janjetinu, zalijevali je vinom. Neki crnomanjasti tip s harmonikom svirao je pjesme Halida Bešlića. Ponijela me atmosfera. Shvatio sam da bi ovo mogao biti uvod u moj drugi život. Prišao sam Kusturici i Handkeu. Ispio sam trpko hercegovačko vino Žilavku iz njihove pletene boce, a prije sam i rakiju bosansku pio i razgalilo me. Ekipi za stolom oduševljeno kažem da sam iz Hrvatske. I odmah pridodam:

“Ali mrzim tu štalarsku državu! Tako želim da je napokon uspiju osvojit Srbi! Da vrate svoje! Kao što su se talibani vratili u Afganistan! Mene tamo u Zagrebu jebu u mozak Tomašević i stranka Možemo! Žele mi stan oduzet! Volio bih da vi Srbi osvojite uz moju pomoć Zagreb. Ja znam Milanovića, lako mu je maznut tajne, vojne spise. Ja bih vam to dostavio…”

Kusturica nešto šapne Handkeu na uho. A ja se nisam gasio:

„Kad sastavite vladu, mene uključite u nju jer sam vam pomogao! Kako će Tomašević drhtat… I Juričan. Taman dobili vlast i evo im nove vlasti, nove Jugoslavije, ali na čelu sa Srbima, da osjete kako je to! Kusta, daj organiziraj neku vojsku, lako je sad osvojit Zagreb. Mladi nisu sposobni za ratovanje, jako su emotivni i samo drkaju po mobitelu, šalju emotikone i ništa ne jebu, nemaju modžo za ratovanje! Ajmo na Zagreb, samo skupi vojsku!” zamahnuo sam vilicom kao sabljom.

Handke je skinuo naočale, rubom kariranog stolnjaka obrisao stakla zamagljena od vruće janjetine. Kusturica mu ukratko prevede sve što sam izgovorio. Ja dohvatim kožicu od janjetine, strpam je u usta. Direktno se obratim Handkeu na mješavini lošeg engleskog i poput Žilavke tečnog srpskog.

„Handke, vi ćete me prvi razumjet… I vi ste živjeli u vrijeme kad su nacisti preuzeli Austriju, Sloveniju… Čitao sam vašu autobiografsku knjigu u Srbiji prevedenu kao Užas praznine. Obožavam tu knjigu. One opise siromaštva vaše majke. Slovenka je bila, siromašnije porijeklo od Trampove Melanije je imala… Živjela u teškom patrijarhatu. Nikad se ne bi udala da nisu došli njemački osvajači. S nekim vermahtovcem je i vas napravila… Da nije bilo osvajača, ni vas ne bi bilo. Svijet bi ostao uskraćen za jednog književnog nobelovca… Bez vašeg scenarija Vim Venders nikad ne bi snimio kultno Nebo na Berlinom…”

Handkeu kao da je niz obraz kapnula suza. Ili je to bio znoj.

„Isto je tako u Hrvatskoj. Hrpa djevojaka ne može naći muške koji će ih oplodit, jer svi su muški na Tinderu i idu od jedne do druge djevojke, stalo im je samo do užitka, tolko su dekadentni da nitko ne želi preuzet ikakvu obavezu. E, pa zato trebaju osvajači! Srpski muškarci bi se pod adrenalinom rata spojili s hrvatskim djevojkama. Iz te strasti nastali bi pravi muškarci! Novi Jugosloveni s dominantnom srpskom krvlju!”

Handke me pozorno slušao. Pa izgovorio na srpskom:

„Ovaj je lud ko onaj šizofrenični junak iz mog najboljeg romana Strah golmana od penala, ali u njegovom ludilu ima neke logike. Sednite, mladiću, jedite s nama.”

“Budite oprezni. Ovo je možda agent provokator”, upozori ga Bazdulj.

“Nisam ja nikakav agent provokator, ja sam Pavle Svirac, pisac i kolumnist iz Hrvatske.”

“Zašto bi jedan hrvatski pisac zagovarao ideje Srbije?” Bazdulj me nepovjerljivo odmjeri sitnim očima.

“To me se ti usudiš pitat? Pa ti si bio bosanski pisac, pravio si intervjue i pisao panegirike Mirku Kovaču, onom istom koji je u eseju ‘I Kusturica je kriv’ blatio ovog našeg dičnog domaćina koji nas časti janjetinom i Žilavkom”, pokušam čašom nazdravit s Kusturicom.

Bazdulj se zacrveni u licu.

“Ne moraš se sramit svoje prošlosti. Glavno je da si ipak progledao kao i ja. I priklonio se Srbima, preselio se u Beograd, tamo dobio stan. Baš kao što se i ja nadam da ću dobit. Da, volio bih neko vrijeme živjet u Beogradu, a onda sa srpskim vojnim snagama kao Danuncijo u Rijeku, upast u Zagreb i tamo se osvetit svima koji su mi činili zlo!”

“Vi ste srčan mladić!” Handkeu su zasjale oči.

“Uostalom, pijemo i jedemo u Andrićgradu. Pa zar nije i Andrić postupio kao Bazdulj i ja. Osjetio je snagu i poslanje Srba, odrekao se hrvatstva i počeo pisat na ekavici. I meni je davni san pisat na ekavici, još iz doba kad sam kao klinac čitao Zagora na ekavici. Bar se više neću morat jebat s ije i je”, uzmem još janjetinje s pladnja.

A onda od harmonikaša naručim Halidovu “Taman je”. Zasvira harmonika. Handke i ja uglas zapjevamo, a za nama sramežljivo i Bazdulj: “Sve je jasno kao noć i dan/da sa Srbima uživam…”

Uto u hanak ili kako se već zove to gdje smo mezili, upadne Ožegović. Uhvati se za glavu:

“Šta to pjevaš, nesrećo! Nemoj da te netko snimi i stavi na jutjub! I ja ću najebat zajedno s tobom! Ja sam ovdje došao održat predavanje o glumi, a ne srbovat! Izuzetno cijenim filmove gospodina Kusturice, ali gadim se njegovih političkih stavova!”

“Koga se ti gadiš, mali! Sad ćeš videt! Dobit ćeš vritnjak jači nego Aca Stanković kad je došao da me vređa na mom vlastitom imanju!” Nemanja Kusturica naglo ustane.

Oglodanom janjećom kosti pogodi Ožegovića u čelo. Handke, Bazdulj i ja prasnemo u hijenski smijeh i nad pladnjem oglodanih kostiju nastavimo uz harmoniku pjevat Halida.