Nagnut nad kutijom stripova osluškivao sam kako premijer Plenković poziva na red pripadnika romske manjine u vezi pisanih ninđa romana. Uspravio sam se i prišao mu na metar razdaljine, toliko su mi dopustili tjelohranitelji.

“Gospodine premijeru… Znači, vama treba ninđa broj 31. Ja sam isto skupljao ninđa romane. I doma imam taj broj koji trebate. Naslov je ‘Hrabri umiru samo jednom’, jel tako?”

PREMIJER ME ZAINTERESIRANO pogledao iznad naočalnih stakala. Pitao sam ga sjeća li me se? Pavle Svirac… Pričali smo ono jednom, podsjetio sam ga, o Manovu romanu “Čarobna gora” koji je prošle zime počeo čitat u Davosu.

“Drago mi je da se umjesto čitanja smorastih, neproduktivnih europskih klasika vratili ninđa romanima. To očito ljekovito djeluje na vas. Moram vam reći, ja vam se divim… To kako ste skupili hrabrost i krenuli na onog Grmoju u saboru. Vi ste sad moj uzor, ja vam želim poklonit taj broj ninđe koji slučajno imam.”

“To mi je drago čut. S velikim zadovoljstvom prihvaćam poklon.”

“Mene, koliko god vrijeđali, nikad se ne usudim ući u fizički sukob. Uzalud mi svi pročitani romani o ninđama. Uzalud mi i to što sam skupljao onaj časopis ‘Tajne ninđi’, slao kupone iz njega i jednom dobio prave pravcate nunčake”, snuždeno ću.

“O, pa i ja imam sve brojeve ‘Tajni ninđi’. Osim nunčaka dobio sam i katanu i dva šurikena.”

“Ja sam žudio za katanom! Ali nisam uspio sakupiti kupone. Pa sam si katanu izradio od drška metle. I nosio je na leđima. Jednom sam, vježbajući ninđa zahvate, u hodniku napravio s tom metlom na leđima kolut naprijed i uklještio kralježnicu. Nisam se mogao pomaknut, sva sreća da mi je mama, kao i vaša majka, bila doktorica, pa mi je dala injekciju.”

“Mene je školski prijatelj dok smo vježbali slučajno nunčakom okrznuo po laktu, pa sam izgubio svijest.”

“Nakon što sam uklještio kralježnicu mama mi je zabranila da vježbam ninđe vještine. Sve brojeve ‘Tajni ninđi’ bacila je u vatru.”

“Ni moja nije bila presretna. Pogotovo nakon tog s nunčakama… Morao sam obećat da više nikakvo hladno oružje neću držat u sobi.”

“Nije mi preostalo ništa drugo nego počet čitat takozvanu ozbiljnu književnost, Kami, Kafka, Beket… Potpuno sam zanemario borilačke vještine i postao knjiški smor.”

“Isto tako i ja. I puno sam učio, pogotovo strane jezike. I umjesto ninđa majstora, postao sam premijer”, u Plenkovićevu glasu osjetila se neka sjeta, prizvuk promašenog života.

“Ali prošli tjedan ste u saboru dokazali da u vama još itekako čuči onaj ninđa iz djetinjstva.”

Premijer se osmjehnuo. Ponudio mi je da me njegov vozač poveze doma, pa da usput dam taj broj ninđa romana koji mu fali u kolekciji. Dok smo odlazili s Hrelića neki tip u maskirnoj jakni koji je na svom štandu glasno puštao Tompsonovu pjesmu “Anice, kninska kraljice”, bestidno je dobacio premijeru:

“Ej, anemični, dođi kod mene kupit bocu kupinova vina, dobro je za krv!”

Premijeru zabljesne pogled kao ninđi prema kojoj je odnekud bačen šuriken. Munjevito se zaleti prema tipu koji je prodavao kupinovo vino i prastare Majburgere, ali ga tjelohranitelji u zadnji čas zadrže. S divljenjem pomislim kako premijeru tjelohranitelji služe ne da njega štite, nego da druge štite od njega. Ni Putin nije takav Baja.

U limuzini mi je Plenković priznao da je uz ninđa pisane romane ponovo počeo pasionirano skupljat i figure Ninđa kornjači.

“O, da… I ja obožavam te radioaktivne gmazove. Jeste li jutros gledali stare epizode na RTL Kockici?” razbaškario sam se na zadnjem sjedištu.

Odmahnuo je glavom.

“Ali sam zato sinoć na jednom srpskom sajtu našao impresivan test. Ispuniš ga i dobiješ odgovor koja bi ti Ninđa kornjača bio po svojim karakternim osobinama. Dat ću ti link, svakako to ispuni, jako je poticajno.”

“Hoću, naravno. I koja ste vi ispali Ninđa kornjača, ako nije tajna?” protrljao sam dlanove.

“Leonardo, takozvana plava kornjača”, nakašlje se premijer.

“To sam si i mislio. Leonardo je najozbiljnija i najodgovornija od svih Ninđa kornjači. Što ga, baš kao i vas u politici, često stavlja u nezgodnu poziciju. Leonardo mora donosit odluke u ime svih ostalih Ninđa kornjači, Rafaela, Donatela i Mikelanđela. I samim tim snosi odgovornost pred ninđa učiteljem Splinterom”, blago ću ulizivački.

NA SPOMEN RADIOAKTIVNOG ŠTAKORA Splintera, Plenković počne rastezati kravatu kao da ga guši. Prizna kako nikako ne može nabaviti figuricu Splinetra izbačenu u onoj seriji u kojoj Splinter ima visoko podignut štap, kao da je u žaru borbe. A baš ta mu treba jer si je doma izradio maketu sabornice, u njoj u klupe slaže figurice Ninđa kornjači. Štakora Splintera s podignutim štapom želi staviti na mjesto gdje sjedi predsjednik sabora.

“Kako dobro! Sigurno ste na Grmojino mjesto postavili glavnog neprijatelja Ninđa kornjači, Šredera!”.

Premijer se jedva primjetno osmjehnuo. Bili smo već kod vojne bolnice u Dubravi. Bilo je krajnje vrijeme da priznam da sam se zabunio – ninđa pisani roman “Hrabri umiru samo jednom” nije mi tu u Zagrebu, nego negdje na tavanu u Đakovu… Plenkoviću se naglo lice izobličilo u agresivan izraz. Jako sam se uplašio. Počeo je vikat da neće od njega svaka budala pravit budalu! U strahu da mene izravno ne napadne, predložio sam mu da sa svojim figuricama Ninđa kornjači dođe gore kod mene u stan, pa neka se potuku protiv mojih figurica.

“A, tu na tržnici u Dubravi, Janjevci prodaju sve serije Ninđa kornjači. Ako malo prohodate, siguran sam da ćete naći i figuricu Splintera s podignutim štapom.”

Vozač je stao kod tramvajskog okretišta. Tjelohranitelj me izbacio iz auta.