Zalegao sam na pločnik u Bužanovoj, noge isturio na cestu. Do gležnjeva samo. Ohrabrim se još malo, ispružim noge toliko da su sad na cesti blještale bijele pruge na nogavicama mojih narančastih hlača. Sinoć ih je na stepenicama ispod mosta Mladosti odložio neki radnik koji popravlja most, a ja ih pokupio na povratku iz Utrina. Tek kad sam ih navukao na sebe osjetio sam koliko vonjaju po tuđem znoju, po na žegi uparenom, radničkom nedepiliranom međunožju.

Čvrsto sam odlučio da noge ni po koju cijenu neću maknut s ceste u trenutku kad će prema meni juriti Pežo 220 u vlasništvu Bandićevog bliskog suradnika Roberta Ljutića. Hrabrio sam se scenom iz Marinkovićevog “Kiklopa”. Ono kad Melkior Tresić hoda po tračnicama ususret tramvaju. I zamišlja da je tramvaj Kiklop. Kojem je okruglo svjetlo na prednjoj strani kiklopsko oko. I krene u dvoboj s njim, nije mu se htio maknut s pruge. Ja ću Ljutićev Pežo zamišljat kao krilatog Pegaza na kojem jaše Veli Jože, zaštitnik svih provincijalaca koji dojašu u gradove kao što su partizani dojahali na Pegazima bez krila.

U 13 h i 3 min, podignem se na laktove. Dolje niz ulicu spazim branik Ljutićevog Pežoa. Da zadržim hrabrost, kao što konju prekriju oči, tako sam ja sebi preko lica, očiju prebacio maminu maramu. Vjerojatno sam izgledao kao zastupnica grofica Monte Krišto koja jedina u saboru ne nosi masku protiv korone, lice samo prekrije maramom kao Hurem iz turske sapunjare.

Začujem zvuk naglog kočenja. Otvaranje vrata. Uzbuđeni glasovi Bandića i Ljutića. Začujem Ljutića:

“Ko je ovaj? Jel to neki aktivist iz Možemo?”

“Možemo, al nećemo”, promumljam ispod marame.

“Vili, jesi to ti?” sagne se Bandić

Makne mi maramu s lica.

“Nije Vili, ali bi Vili s Uršom, Tomasovićem i Katarinom Pejović uskoro mogao zakucat na vrata stana kojeg ste mi dodijelili u Dubravi… Izbacit me na ulicu kao partizani Hasanbegovićevog djeda! Danima vas pokušavam dobit… Ne javljate se. Vaša tajnica mi spušta slušalicu!” to što sam pobijedio Ljutićevog Pežoa-Pegaza dalo mi je istu onu snagu koju je Melkior osjetio nakon pobjede nad tramvaj-kiklopom. Čak je i Bandić ustuknuo pred mojom odvažnošću. Općenito, u zadnje vrijeme nije bio osiljen kao nekada.

“Što se s vama događa? Svima se uklanjate s puta… Ja hoću znati, imate li ikakav plan ili ste se odlučili prepustit propasti? Zabrinut sam za svoju budućnost… Uvijek sam vam bio odan!”

Bandić me smeteno gledao. Kao da me nije prepoznavao. Objasnim mu tko sam, onaj kojem je kao zaslužnom piscu Zagreba dodijelio stan u Dubravi.

“Ne boj se, mali, ne bu tebi niko ništa uzel. I napiši nešto lijepo o svom gradonačelniku”, Bandić kao da se malo pridobio.

Podsjetio sam ga da sam već napisao dirljivu pjesmu o njegovom psu Rudiju, čak sam se potrudio i sastavit rime, nisam bio lijen kao suvremeni hrvatski pjesnici koji svoji pjesničke isprdotine ispuštaju u slobodnom stihu. Na spomen Rudija, Bandić se vidno oraspoložio. Pozvao me da s njim i Ljutićem odem na ručak u Tač.

“Trebalo bi ga prijavit policiji, a ne vodit na ručak”, Ljutić me ljutito odmjerio u retrovizoru dok sam se namještao na stražnjem sjedištu.

“Kad smo kod prijava, trebalo bi vama, Milane, prijavit sve one kojima ste učinili razne usluge, zaposlili ih po svim mogućim gradskim ustanovama, a oni na izborima nisu glasali za vašu stranku. Tu nešto smrdi. Da su samo oni koje ste zaposlili glasali za vašu stranku, dobili biste najmanje pet mandata”, uživljeno ću, sretan što napokon idem u legendarni Tač na ručak. Ako i Bandić ruča tamo gdje često ručaju premijer i predsjednik, znači da je još uvijek donekle u igri, još nije sve izgubljeno.

“To i ja stalno ponavljam”, Bandić zamišljeno prstima prođe po zrnima krunice koja je visila s retrovizora.

“Milane, dajte mi na uvid onu svoju čuvenu crnu bilježnicu kakvu ima Broj jedan iz Alana Forda. Unutra su sigurno popisani svi kojima ste napravili usluge. Ja ću ih jednog po jednog provjeravat. Imam svoje metode… Saznat ću tko od njih nije glasao za vašu stranku!”,šakom sam lupnuo u naslon suvozačkog sjedala.

Taman smo stigli pred Tač. Spazimo predsjednika Milanovića kako, oblizujući se, hitro izlazi i predsjedničke limuzine. Bandić problijedi. Kaže Ljutiću da će danas ipak preskočit ručak, ionako je u zadnje vrijeme previše kila natukao. Mora opet na dijetu.

Nisam mogao sakrit razočaranje. Čak sam krenuo provocirat Bandića da nije valjda da se boji biti u istoj prostoriji s Milanovićem koji se pred predsjedničke izbore hrustio da će se obračunat s njim. Ljutić se na to baš jako naljuti. Najuri me iz auta.

Uđem u Tač odmah za Milanovićem. Stolovi svi puni. Konobar za Milanovića odmah napravi mjesto. Spazim omanji stol s jednom stolicom, odmah uz vrata nužnika. Brzo sjednem. Konobar mi još brže donese jelovnik, položio automatski pred mene košaru s tanko rezanim kriškama kruha obilno prorešetanim chia sjemenkama. Ostavio me da pregledam jelovnik. Ja si brzo pobiberio kruh, namočio ga maslinovim uljem koje je također bilo na stolu. U slast to pojeo. Isto sam napravio s novom kriškom.

Onda sam ustao od stola i s mobitelom na uhu požurio prema izlazu.

Konobaru dobacim – javili mi da moram na neki hitan sastanak. Vratit ću se kad to obavim. Konobar mi mahne s izrazom na licu kao da razumije nas iz poslovne i političke branše, nikad mira.

Eto, mogu sad reći da sam i ja objedovao u Taču. Doduše, imao sam samo tač ručka. Ali i bolje tako nego se prejesti. Kruh je bio kao kolač. A u kombinaciji s paprom i maslinovim uljem – za prste polizat.