S profesoricom hrvatskog koja je svojim razredima davala moju knjigu za lektiru, sinoć sam vuko spid. Sreli smo se oko osam navečer za šankom u Limbu. Nabrijani, raspravljali smo o štrajku nastavnika. Profa se zanosila da je taj štrajk pokrenuo nešto nezaustavljivo u Hrvatskoj, nešto što se više ne može razjebavati podjelama na lijeve i desne, partizane i ustaše. Gorljivo me uvjeravala da su svi iole pametniji roditelji uz štrajk.

“U mom razredu samo su dvije mame protiv štrajka. One maltretiraju sinove da moraju imat sve petice i ta dva klinca se slamaju. Ostali klinci kao da su shvatili da se ne moraju više podčinjavati tom glupavom, malograđanskom imperativu petica. Klinci su shvatili da su sve to bedastoće, a da je gradivo koje moraju napamet bubat nekvalitetno i nebitno. Udžbenici su danas natrpani budalaštinama i klinci su to prokljuvili. Više se uopće ne uzrujavaju kad iz testa dobiju trojku.”

“Ali po medijima se vidi da su roditelji nakurčeni na profesore zbog štrajka, dosta im je…”

“Ma, to ti plasiraju mejnstrim mediji. Pogledaj po društvenim mrežama… Svi su uz nas profesore. I roditelji i učenici imaju vocap grupe u kojima raspravljaju o štrajku. Kad se u tim vocap grupama pojavi neki učenik ili roditelj koji poziva da se učenici vrate u školu, odmah ih isprdaju, ali ne grubo, nego onako fino, uviđavno, s laganom ironijom.”

Limb se zatvarao oko dva u u noći. Prebacili smo se u Alkatraz. Profa je sa sobom vukla torbu s tabletom. Bio je to tablet kojeg su profesori i učenici dobili na početku godine u sklopu Škole za život, barem u tim nekim kao naprednijim školama.

“Počela sam sad na tom tabletu ponovo nakon sto godina pisat kratke priče. Mogu ti pokazat jednu…”

“Bolje nemoj.”

Pogledala me iskosa.

“Ma, zapravo i da hoćeš, ne mogu ti pokazat. Ti kineski tableti su toliko razdrkani da mi se sve samo od sebe izbrisalo u programu u kojem sam pisala.”

U Alkatrazu je fajrunt bio oko pet ujutro. Odvukli smo se u birtiju na Dolcu, taman se otvorila. Duple pelinkovce smo naručili. Profa je ushićeno govorila kako treba zapamtit ove trenutke.

“Rijetko si ko u mojim godinama može ovo dopustit… Da je do jutra vani. Šta bi one moje učmale prijateljice u brakovima dale da bar još jednom u životu mogu ovako.”

Razdanjivalo se. Njezino relativno privlačno lice na danjem je svjetlu postepeno gubilo čar. Inteligentna kakva je ukapirala je to, pa se branila samoironijom. Pogledala je zube u staklu mobitela.

“Danas i vozači Ubera mjesečno zarade po 9000 kuna mjesečno, barem mi se tako hvale dok me voze i sažaljivo se raspituju kolika je moja profesorska plaća. A ja sa svojih šest tisuća ne mogu si priuštit ni kvalitetnije navlake za zube. Normalno da me ni roditelji ni učenici ne poštuju kad mi vide požutjele, okrhnute zube.”

Tržnica se otvorila. Svako malo bi netko ušao u birtiju. Postalo nam je neizdrživo među radnim narodom, vonjali su po banalnosti svakodnevnih zaduženja. Promrsio sam da bi se sad ipak trebali povući doma. Profa ni da čuje. Šapnula mi je da ima još spida. Pomirljivo slegnem ramenima.

S Dolca smo se popeli na Gornji grad. Na crkvenom tornju otkucavalo je deset. Upali smo u Žnidaršića, odnosno birtiju “Pod starim krovovima”. Karirani stolnjaci i čaše iz sedamdesetih inspirirali su nas da u politrenki naručimo vino. Ovdje je nekad pjesme recitirao Josip Sever, a srpski pisac Miodrag Bulatović vodio kafanske polemike s Igorom Mandićem. Sjetno pomislim na Igora Mandića, prošli tjedan je tu preko puta u vili Arko imao književni skup povodom svog osamdesetog rođendana. Kritičar Velimir Visković, umjesto o Mandićevim knjigama, govorio je o njegovoj oskudnoj mirovini. Na kraju, Mandić vidno nezadovoljan govornicima, izrazio je želju da ne doživi devedeseti rođendan jer još jedna sumorna obljetnica u HDP-u bi ga potpuno dotukla. Onda je posegnuo za čašom i sve to zabetonirao beznadnom dijagnozom: “Toliko sam nisko pao da na rođendan pijem vodu.” Smogao je još samo snage otkriti ubitačno efektan naslov svoje nove knjige, ovaj put će to biti roman: “Patnje starog pervertera”.

“Uživajmo u svemu, strpajmo sve u sebe kao Igor Mandić dok je još bio u snazi, dok je bio mladi, buntovni, potentni hedonista!” nazdravim s profom.

Oko podne u Žnidaršića uđe ministrica obrazovanja Blaženka Divjak. S nekom ženskom je iz Sabora došla na kavu. Sjetim se da mi je profesorica valjda sto put spomenula da su nekad Varaždinu njih dvije išle u isti razred u gimnaziji.

Divjak je nije skužila. Profesorica joj je mahnula. Divjakica i dalje ništa. Profa izvadila tablet iz torbe. Došla s njim Divjakici do stola.

“Ej, Martina…”, Divjak joj se osmjehne usiljeno.

“Evo, vraćam tablet od Škole za život. Neće mi trebat. Ionako se svako malo gasio. To ste nam ti i tvoji HNS-ovci htjeli uvalit rashodovane laptope… Isto ko što ste nam i razdjelnike na radijatore nasadili… I otad mi svako jutro u cijevima u pet ujutro kucka, klokoće, a u stanu mi je hladnije…”

Divjakica je blijedo gleda.

“Sjećaš se šta je napravio Đoko? Onaj u kojeg smo sve u razredu bile zaljubljene?

Divjakica se pravila kao da ne zna o čemu govori.

“Ono kad smo bili svi kod Tomaševićke na tulumu… I kad je Đoko na Setisfekšn od Rolingstonsa bacio kroz prozor radio od Tomaševićkinog starog…”

Divjakica kimne.

“E, pa gledaj sad ovo…”

Rastvorila je prozor birtije i iz sve snage bacila tablet van. Na gornjogradskom pločniku razbio se u tisuću komada.

“Evo ti tvoja Škola za život.”

Onda je otišla još pošmrkat u vece. Ostavila je i meni lajnu na zahodskom kotliću.