Rano ujutro netko mi je lupao na vrata, trgnuo me iz sna. U gaćama sam odbauljao u hodnik, provirio kroz špijunku. Vani je stajao redatelj Dario Juričan. Iza njega su bili glumac Ivan Ožegović i još neki nepoznati mlađi tip i ženska. Debelo staklo kroz koje sam ih gledao proširivalo im je lica i sužavalo oči, pa su izgledali kao iz onih SF filmova u kojima vanzemaljci zaposjednu tijela ljudi, izobliče ih.

Nisam bio siguran da im želim otvorit, ali Juričan je skužio da ih promatram.

“Svirac, ovaj put si odsvirao svoje! Otvaraj, nemoj da moram zvat policiju!” viknuo je.

Smračilo mi se. A taman sam mislio da su me ovi iz stranke Možemo! zaboravili. Možemo! me možda i mogu zaboravit, ali Juričan ne može. Zarekao se da će me izbacit iz gradskog stana, napiti mi se krvi i ne odustaje. Nije on kao splitski dogradonačelnik Ivošević, Dalmoš koji reži, ali ne ujeda. Njega su kao u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda poslali u nekakav sanatorij i tamo su mu totalno isprali mozak. Od rabijatnog Dalmoša koji novinarkama šalje poruke da će im se napit krvi, preobrazio se u pitomog, umiljatog dugajliju kojeg sada čak otvoreno simpatizira i voditeljica Mojmira Pastorčić koja inače ne prašta muškarcima koji se grubo ophode s njezinim kolegicama novinarkama, na primjer Generalu Vu. Još pamtimo kako je Vu novinarku Danku Derifaj u rep pjesmi nazvao Dankom partizankom i na svojoj koži osjetio hrvatsku verziju kulture otkazivanja.

Sve te gluposti prolazile su mi glavom dok sam Juričanu i ekipi otvarao vrata što sam sporije mogao. Instinkt mi je govorio da će ovo biti borba na sve ili ništa. I nisam se prevario. Čim je zakoračio u hodnik, Juričan je otvorio sve karte:

“Ljetos si se nekako izvukao. Navodno se Ljuština zauzeo za tebe. Ali sad definitivno letiš iz stana.”

Zadrhtao sam od tjeskobe. Pred očima su mi se, kao triler na filmskom platnu, vrtjele slike od ljetos: umjetnik iz Pazina, uživljen u svoj umjetnički koncept da se iz čovjeka preobrazio u psa, doslovno laje, reži na mene dok mi se pred zgradom zaustavljaju dva policijska auta s upaljenim rotirkama. Kao i tog kobnog dana, aktivirao mi se nagon za samoodržanjem.

“Nećeš me izbacit na ulicu! Sva sreća da si izabrao krivi tajming! Pokušavaš me istjerat iz stana u isto vrijeme kad i okrutna dubrovačka vlast isto to pokušava napraviti sa starom, nemoćnom mačkom Anastazijom. Javnost, mediji, svi su složno na strani Anastazije. Tako ću i ja… Udružit ću se S.P Novakom i Rafaelićem koje zagrebačka vlast također deložira iz stanova kao dubrovačka Anastaziju s krova muzeja. Sva trojica ćemo prosvjedovat pred Poglavarstvom s transparentima Svi smo mi Anastazija!”

Juričan me slušao hladnog, pokeraškog lica.

“Aha, podrepni Anastazijin krpeljiću, ti bi javnost trolao na te emotivne spike. Ali i to ti pada u vodu. Jer upravo sam ovaj stan namijenio ukrajinskim izbjeglicama”, pokazao je na tipa i žensku iza sebe.

“Nećeš…”

“Da, hoću. Izbjeglice iz Ukrajine puno više senzibilizirat će javnost nego tvoje i Prosperovo poistovjećivanje s nekakvom prastarom dubrovačkom mačketinom na koju ovakav olinjao s klempavim ušesima zbilja i podsjećaš.”

“Više me na olinjalu mačku podsjeća ova tu”, uperio sam prst u žensku širokog, mačkastog lica. Svuda po blatnom kaputu bile zalijepljene grančice, čičci.

Nisam uspio dovršit rečenicu, preko usta sam dobio šamarčinu od Ožegovića.

“Sad ste gotovi, prokleti nasilnici!” bolno sam izustio.

“Bravo, stari! Pokazao si ovom seronji koji se ruga ukrajinskoj izbjeglici kao Kris Rok bolesnoj ženi Vilijama Smita! Sad ćemo ga dokrajčit! Sve sam snimio. I njega kako vrijeđa i tebe kako si mu stisnuo šamar. Postat ćeš heroj, uzet ću te za novi film o Isusu!” Juričan i Ožegović pljesnu se dlanovima.

Tek sad došlo mi je do mozga u što sam se uvalio. Nakon što se proširi snimka kako se sprdam na račun ukrajinske izbjeglice, ne samo da ću izgubiti stan, nego i pravo na svako javno djelovanje. Nije mi preostalo ništa drugo nego da kleknem pred Juričana.

“Molim te, izbriši snimku, a ja ću bez ikakvog otpora iselit iz stana. Samo da se spakiram”, sklopljene dlanove upirao sam prema Juričanu kao Doris Dragović prema kipu Gospe na nekom spotu.

“Digni se, ružno te gledat dok kmečiš. Ajde, sve je u redu, samo pokupi prnje. I budi sretan što si tolike godine uživao u besplatnom, gradskom stanu”, odvratio je Juričan.

“Napokon će stan dobit puno talentiraniji književnici od tebe. Ova dama koju si uvrijedio je ukrajinska andergraund pjesnikinja, a ovaj gospodin je andergraund pisac iz Harkova koji je svoju prozu urezivao u zidove u skloništima. Ti ljudi su, za razliku od tebe, nešto prošli u životu”, za kraj mi je zasolio Ožegović.

Što sam prije mogao pokupio sam stvari iz ormara, potrpao ih u pohabanu torbu i spustio se na ulicu.

Sjeo sam na klupu na nogometnom igralištu. Što sad da radim, pitao sam se. Možda nabolje da otputujem u Dubrovnik i postanem cimer mački Anastaziji u njezinoj novoj nastambi koju joj je na krovu muzeja ovih dana napravio neki dobri čovjek. Anastazija je jako stara mačka, uskoro će uginuti, pa će čitava nastamba ostati samo meni. Imati bilo kakvu nekretninu u Dubrovniku nije mala stvar.