Moj omiljeni pisac Karl Ove Knausgaard u novom romanu ‘’Vukovi iz šume vječnosti’’ daje naslutiti da će se svi mrtvi vratiti na zemlju prije Sudnjeg dana i proganjati nas žive. Ispunilo me to tjeskobom. Što ako se moj pokojni djed Bajo zbilja vrati na zemlju i vidi svog unuka kako izmjenjuje nježnost s jednim Nepalcem umjesto da ima ženu, djecu? Uoči Dana mrtvih uvijek sam osjećao neku tjeskobu, u snove su mi dolazili mrtvi, upozoravali me da moram promijenit život dok nije kasno. Čudno, ali ove godine u snovima me nisu proganjali mrtvi, nego živi. I to kandidati za mjesto hrvatskog predsjednika ili predsjednice. U snu sam vidio Mariju Selak kako po kiši, s kapuljačom na glavi vozi bicikl s praznom dječjom sjedalicom tamo na pločniku kod trešnjevačkog placa, a na volanu joj vijori zastavica: Mariju za predsjednicu. Vidio sam Ivanu Kekin kako mi obrijane glave, zapravo skroz ćelava, pjevuši nešto ljubavno na zahrđali mikrofon. Vidio sam Primorca kako mi skalpelom prijeti da će mi uzet gene jer se nisam htio razmnožit. Ali najviše me uznemirio san u kojem me predsjednička kandidatkinja, savjetnica Milorada Dodika, Aurora Weiss u koži podčinjava. Bičevala me i ubadala floretom, nazivala me ništavnim, malim crvom koji se spojio s Nepalcem.

Razmišljao sam o tome da odem psihijatru. Ali pokojni Robert Tore kroz svoje knjige me uvjerio da psihijatri nikad nikome nisu pomogli, samo te našopaju, umrtve tabletama, sedativima. Najbolje ti kad si psihički sjeban pomognu crkva i molitva. Uostalom, to je zaključio i kralj psihoanalitičara Karl Gustav Jung. U svojoj memoarskoj knjizi napisao je da su vjernici psihički puno zdraviji od ateista. Dakle, odoh ja u crkvu, pomislio sam. I to u onu pored koje je na Trešnjevci Marija Selak u mom snu vozila bicikl s praznom dječjom sjedalicom na kiši.

Kao u nekom jungovskom sinkronicitetu, pred crkvom preko puta trešnjevačkog placa zatekao sam supruga Marije Selak, Ninu Raspudića. Pred crkvom je imao mali štand na kojem je pisalo: Marija za Hrvatsku. Nakon što smo se srdačno pozdravili, upitao me:

“Svirac, ti vjeruješ u Mariju?”

“Naravno. Samo ljevičari ne vjeruju.”

“Imaš pravo. I zato je svi mi desničari i centar moramo podržavati, slušati, vjerovati u nju…”

“Da, ja sam joj spreman i hodočastiti. Meni samo Marija može pomoći da promijenim svoj grešni život pun perverzija.”

“Da, priča se po gradu da si se spetljao s nekim Nepalcem. Ti znaš da je Marija sposobna odstraniti i takve poremećaje. Nepalci su poput poskoka. Ne znaš koliko su opasni dok ih ne nagaziš. A ti si tog svog, čini se, itekako nagazio. Pazi da te uskoro ne ugrize”, Raspudić je uperio kemijsku olovku prema meni.

“Ma ugrizem ja njega, svuda po tijelu. Moram prestat s tim! Uz Marijinu pomoć!”

“Marija će svima pomoći. Ali ne može sve sama. Treba i njoj pomoć da sve to izdrži, organizira. Treba je darivat…”

“Pa daruje ju svako malo Zdravko Mamić, i to obilno!”

Raspudić se namrštio.

“Kakve to gluposti pričaš, budalo jedna! Mariju si pobrkao s Kolindom!”

“Nemoj mi zamjerit… Obje imaju nebesku ljepotu.”

Raspudiću se ozarilo lice.

“To si lijepo rekao. Hoćeš li se onda potpisati za Mariju?” Raspudić mi je pružio kemijsku olovku.

“Da, hoću… A kad se kreće?”

“Gdje kad kreće? U kampanju?”

“U Međugorje.”

“Kakvo Međugorje? Pa neće kampanju Marija imat u Bosni i Hercegovini. Iako… Možda imaš pravo, trebala bi kampanju imat u Hercegovini. Pa Hercegovina je srce Hrvatske”, razdragano će Raspudić.

“Ti to zoveš kampanjom? Pa u redu… Možda i je to kampanja koju Marija radi za Katoličku crkvu i njezine ciljeve. Ali ja to radije nazivam ukazanjima.”

“Ukazanjima?” zbunjeno će Raspudić.

“Pa Marija se, koliko znam, ovdje na našim prostorima ukazuje i svoje poruke širi samo u Međugorju.”

“Koja Marija? Moja Marija?”

“Ma, Isusova Marija… Majka njegova, Marija”, sad sam već bio lagano nervozan, imao sam osjećaj da se igramo gluhog telefona.

“Čekaj, ti misliš da ja tu skupljam ljude za izlet u Međugorje?” Raspudić nije postao ništa manje nervozniji od mene.

“Pa da, šta bi drugo radio na štandu pred crkvom?”

“Skupljam potpise za Marijinu kandidaturu za predsjednicu!”

“Za Mariju, tvoju ženu? Mariju Selak?”

“A nego za koga? Za Majku Božju!?”

“Da, pa to sam ja mislio. Marija za Hrvatsku… Mislio sam da je to naziv hodočašća u Međugorje povodom Svih svetih”, pokažem na natpis na njegovu štandu.

“To je slogan moje Marije za predsjedničke izbore, budalo jedna!” Raspudić se razljutio kao papa na nekog heretika.

“O, jebote…”, bilo je sve što sam uspio izustit.

“Onda, hoćeš potpisat ili ne? Nisi mi valjda bezveze oduzimao vrijeme.”

“Neću ja ništa potpisat… Na početku mi je Marija bila favorit za predsjednicu. Ali onda sam pročitao da će se za predsjednicu kandidirat Aurora Weiss. Zamisli kakvo ime… Aurora, predsjednica Hrvatske. Kakvo pobjedničko ime. A stas i izgled ima kao neka domina. Još se bavi i mačevanjem. Takva nam treba, da nas dovede u red”, rekao sam.

“Možda imaš i pravo. Hrvati su mazohisti. Kako inače objasniti da im je HDZ stalno na vlasti”, uzdahnuo je Raspudić.

Pozdravio sam ga i ušao u crkvu. Unutra sam pred Marijinim kipom molio da Aurora postane predsjednica.