Popeo sam se pred 18. jezičnu gimnaziju na Šalati. Tamo teška gungula. Bivši zastupnik Pernar došao je pred školu. Učenici su se skupili oko njega kao oko Djeda Mraza koji im je donio poklone. Da, već se itekako u medijima pročulo da Pernar obilazi zagrebačke gimnazije i učenicima svašta baljezga, o zdravlju i cijepljenju uglavnom. Vidiš, pomislio sam, kako ide samo pred gimnazije, a ne i pred strukovne škole. Želi utjecati na buduću inteligenciju. Ispred neke strukovne škole mogao bi umjesto jajeta dobiti čekić i šaraf u glavu. Gimnazijalci mu valjda djeluju pitomije. Ali onda sam se sjetio da je bio i pred Ugostiteljskom školom, tamo je valjda poučavao buduće ugostitelje kako da ne pokleknu pred nekim budućim korona-stožerom.

Ja nisam došao maltretirati učenike. Nego profesore. Odnosno jednog profesora. Predsjednika Društva pisaca Zorana Ferića koji ovdje u gimnaziji predaje hrvatski. Prošlo je mjesec dana otkako sam mu zaprijetio da ću mlade pisce potaknuti na pobunu protiv njega, nagovoriti ih da se demonstrativno ispišu iz Društva pisaca zbog onog nekakvog Ferićeva mizoginog ispada na promociji na kojoj je nastupio s mladom spisateljicom Dorom Šustić. Više se i ne sjećam dobro što je točno tamo skrivio, znam samo da je Dora Šustić poslije izjavila da se osjećala jako poniženo nakon nastupa s Ferićem i kolegom mu Nikicom Petkovićem. Tražio sam od Ferića da me o svom trošku upiše u HDP i sredi mi neku spisateljsku rezidenciju u Parizu. Ali od njega ni glasa. Očito nije dovoljno ozbiljno shvatio moje prijetnje. Moram ga ozbiljnije zaplašiti. Osjeća se previše zaštićeno. Trebam ga izbacit iz zone komfora. Pernar mi je došao kao kec na desetku.

Probio sam se do njega, šapnuo na uho:

“Ti sigurno ne čitaš ništa osim uputstva na kutijicama C vitamina… Sigurno ti nije poznato da u ovoj gimnaziji hrvatski predaje Zoran Ferić. Tebi omiljeni Domovinski pokret prošle godine tražio je da se njegove knjige izbace iz lektire jer su pune perverzarija koje loše utječu na učenike. Čak su naveli i neke ogavne citate iz njegovih knjiga, muka mi je uopće na glas izgovoriti te gnusobe. Kad si već tu, udari po Feriću. Bujanec i Domovinski pokret znat će ti to honorirat.”

Pernaru su zaiskrile oči. Prislonio je dlanove uz obraze i viknuo:

“Dragi učenici, nemojte ni slučajno čitati knjige koje vam propisuje vaš profesor Ferić! Na vaš mozak i psihu mogle bi utjecat gore nego sva cjepiva protiv korone! Odmah iz vaših torbi izbacite…”, nije stigao dovršit, jaje mu je doletjelo u glavu.

“Pusti na miru ovaj napaćeni narod i našeg profesora Ferića! On nam barem daje zanimljive knjige za lektiru, Lovca u žitu i slično! Ne moramo u prvom srednjem čitat Zoranićeve Planine da nam se odmah zgadi čitanje!” začuo se iz gomile neki mutirajući glas.

“To ste vi potomci ljevičara, čim se ne slažete s nečijim mišljenjem pribjegavate nasilju, gađate me jajima! Ali za mene jaja nisu opasna! Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje! Slušajte me, učenici, svako jutro pojedite na tašte jedno sirovo jaje i neće vam trebat cjepivo protiv gripe!” Pernar je skidao ljuskice jaja s kose.

Doletjela su još dva jaja. Jedno je i mene pogodilo. E, sad mi je bilo dosta! Ispred glumačke akademije gnjevni studenti i glumci gađali su me nedavno jajima zbog moga poznanstva s profesorom Ozrenom Prohićem kojeg su optužili za bulingiranje studenata i sad me tu pak srednjoškolci gađaju jajima zbog Pernara. Šta sam ja Bogu skrivio!? Što ne gađaju voditelje dodjele Nagrade hrvatskog glumišta nad čijim se poraznim skečevima zgražala čitava nacija, šta ne gađaju onog tko im je pisao te skečeve na račun poreznih obveznika? Morao sam što prije na nekome iskalit bijes, frustraciju. Spazio sam kako me s prozora kabineta promatra Ferić. Pojurio sam prema njemu, samo protrčao pored portira na ulazu u gimnaziju.

Bez kucanja sam upao u kabinet. Ferić me preneraženo gledao.

“E, sad mi te dosta, manijače!”

“Ti u svojim pričama pišeš o manijacima, ne ja!” uzvratio sam mu. A onda pojasnio da sam jako ljut što ništa nije poduzeo po pitanju mojih zahtjeva.

“Natjerao si me da ti Pernara dovedem pred gimnaziju! Učenike će okrenut protiv tebe, je li ti to treba pred mirovinu!? Pa nisam tražio puno, samo jebeno putovanje u Pariz!”

“Moji učenici nisu toliko glupi da stanu na stranu Pernara! Uostalom ja ću im, čim se taj opasni klaun makne od naše škole, objasnit na satu sve opasnosti koje dolaze od krajnje desnice!”

“Objasni im usput i koje opasnosti dolaze od krajnje ljevice… Pa sam si to iskusio na promociji u Rijeci. Ispalio si šalu na račun feminizma i odmah završio na stupu srama. Sam si u tekstu u Jutarnjem opisao da si se osjećao kao onaj lik iz Kunderine Šale koji je nagrabusio od staljinista čim se malo našalio na račun komunizma.”

“Nećeš me ti, ucjenjivaču, učit što ću ja učit svoje učenike! Dosta mi je tvog terora, zovem policiju!” Ferić je izvadio mobitel iz sakoa.

Bilo je jasno da je vrag odnio šalu. Napustio sam kabinet, sišao natrag dolje do Pernara koji je u međuvremenu dobio još dva jaja pored oka.

“Pazi se, mogla bi doć murja uskoro”, upozorio sam ga.

“Ne bojim se policije. Suočavao sam se tisuću puta s njima dok sam se borio protiv deložacija!”

“Okej, ja idem, ne želim da me deložiraju u Remetinac. Ako su uhitili Zorana Pripuza, di neće mene i tebe. Nije se više za zajebavat s hrvatskim redarstvenicima”, toliko sam se uplašio da sam se čak i u govoru počeo pridržavat novog zakona o hrvatskom jeziku.