Možda hrvatski izmet OTKUPLJUJU ZA SIĆU i onda ga preprodaju MOL-u… Mađari su sigurno otkrili kako se od hrvatskih govana može proizvest plin za plinske automobile

Stajao sam sa starim u hodniku Prehrambeno – biotehnološkog fakulteta u Pierottijevoj 6. Stari je nervozno pogledavao na sat.

“Meni je ovo jebeno neugodno”, promrmljao sam.

“Šta ti ima bit neugodno? Pa napokon ti se ostvario san. Doslovno ćeš srat za pare. Dvjesto kuna po govnu!”

“Daj tiše…”, osvrnuo sam se u nelagodi. Pored nas su prolazile zamamne studentice, nisam htio da čuju zbog čega smo došli.

“A gdje ćemo… nuždit? Tu na fakultetu?” prošaptao sam nakon što su se studentice odmaknule.

“Šta ja znam. A i briga me. Za dvjesto ću im se kuna, ako treba, posrat nasred sobe!”

“Ako nam dadu da nuždimo u nekakvu tutu, kaklicu iza zavjese ja nema šanse da to radim… Ja tako ne mogu…

“TO JE TA VAŠA NOVA GENERACIJA… Zbog Mesića niste vidjeli vojske. Da si ko ja bio u dvije vojske, srao bi gdje stigneš. Ja bih se mogo posrat i na Mjesecu!”

“A šta si rekao… da će nam dat prije neka vlakna? Jel to nešto kao ricinus?”

“Blage veze nemam. Rekli su: pojedeš ta vlakna, onda se posereš i oni ti za jedno govno dadu dvjesto kuna. I to po više puta.”

“Za šta im točno treba taj naš izmet?”

“Hoće proučavat nekakve bakterije iz govana debelih ljudi. Jer misle da te bakterije imaju veze s tim što se ljudi debljaju…”

“Zato ste me ti i ona tvoja Ljilja ovih tjedan dana nakrkavali masnom hranom! Kao vještica Ivicu i Maricu! Pogledaj na šta sad ličim! Na bačvu!”, bespomoćno sam uturio prste u gnjecavo salo koje mi se preljevalo preko remena kao vulkanska lava.

I onda brže bolje uvukao trbuh jer je do nas dokoračala dugonoga studentica u bijeloj, doktorskoj mini suknji. Bez riječi nam je poljepila nekakve brojeve na prsa kao što su na vašarima nekad obilježavali telad u redu za stočnu vagu.

“Dođite za mnom”, izgovorila je bez ikakvih emocija.

Uvela nas je u prostoriju u kojoj je na sredini stršala bijelo-oljuštena vaga na kojoj još valjda u Austro-Ugarskoj vagali hrvatske regrutre pred slanje na galicijski front.

Studentica mi je kratko, bez da me i pogledala, naredila neka ja prvi stanem na vagu. I neka prije toga izujem tenisice.

Pun nelagode zbog rupe na čarapi popeo sam se na tu jebenu vagu. Studentica se nagnula da odmjeri težinu. Zapahnuo me miris njezine kose, parfema što joj se širio iz njedara. Osjetio sam nešto nalik ljubavnom zanosu. Iz kojeg me ona vrlo brzo izbacila prozaičnim, posramljujućim riječima:

“Nećemo trebati vašu stolicu. Vaša kilaža nam ne odgovara.”

“O, jado jadni! Ni za dat govna nisi! Pa za šta onda jesi?!” zavapio je moj stari.

Zamutilo mi se pred očima od siline poniženja.

“To si me ti uvalio! Opet ti služim da bi me pred drugima isprdao! Šta ti nije dovoljno što si mi to radio kao malom! Potpuno si mi skršio samopouzdanje! I sad kad sam ga teškom mukom malo povratio, opet mi to radiš!” provalilo je iz mene.

Stari je jedva primjetno ustuknuo prema vratima.

“Sad sam ti opet ja kriv… Doveo sam te na najlakši mogući posao… Samo si se trebao posrat… Ali ni to ne možeš obavit kako spada! Recite mi, šta točno nije redu s njim”, pogledao je stari studenticu kao da u njoj traži spas, kao da će mu ona u dvije rečenice objasnit zašto je njegov sin tako temeljito sjeban.

“Rekla sam vam, nema dovoljnu težinu. Mi trebamo stolicu pretilih osoba, a vaš sin po kilaži ne spada u tu kategoriju. Doduše, malo mu nedostaje…”

“Isto kao u školi! Vječno mu je falilo malo da prođe razred! Pa ga je njegova mamica morala gurat preko svojh komunjarskih veza da završi srednju! Upisala ga je i na fakultet! Mogla ga je još preko tih veza ugurat i u Sabor pa bi gore itekako natukao kilažu! Pogledaj onog malog Sinčića, jedva je tri mjeseca u Saboru, a već se napuho u licu ko somina!”

“OPET ZA SVE KRIVIŠ MAMU! Valjda si tražiš opravdanje što si u šedzdesetoj završio tamo u nekoj pripizdini oko Kinina kod polupismene ljubavnice kojoj si kao zadnji pubertetlija odmah naštancao i dijete! Pa te drži u šaci, steže ti omču oko vrata! Nije joj dovoljna tvoja braniteljska mirovina, tjera te da taksiraš po Splitu! A sad kad joj je napokon došlo iz dupeta u glavu da je Karamarko u prazno obećavao tisuću eura po rođenoj bebi, utovila te kao prase samo zato da bi za dvjesto kuna mogao prodat govna! Na to si spao ti navodno dostojanstveni, časni branitelj!” zatoptao sam stopalima po vagi kao pobješnjeli bik.

“Pa šta! Uzimat ću sve što mogu od ove usrane države za koju sam prolio krv u ratu! Ja sam je napravio, pa sad kad sam ostario neka me hrani! Kad me već ne može hranit nesposobni sin! Ako me država zajebala za tih tisuću eura za dijete, onda ću joj bar za dvjesto kuna uvalit govno! Očito su im govna važnija od djece! Pa evo im onda!” stari se pljesnuo po mesnatoj, otromboljenoj guzici kao ostarjela prostitutka koja lascivnim pokretima pokušava primamit mušterije.

Gledajući ga takvog, uhvatilo me neko sveopće sažaljenje prema ljudskom rodu. Tu smo samo da nas država od malih nogu izrabljuje kao stoku. Prvo te u školi našopaju hrpetinom beskorisnih informacija, a onda te kasnije trančiraju kao gladni seljak zaklanu svinju. Čak ti i crijeva i krv upotrijebe za krvavicu. Očito su se u nevolji dosjetili kako da se okoriste i tvojim govnima.

“Možda hrvatski izmet otkupljuju za siću i onda ga za puno veću lovu preprodaju mađarskom MOL-u… Mađari su sigurno otkrili kako se od autohtonih, hrvatskih govana može proizvest plin za one nove plinske automobile”, sišao sam s vage.

Studentica je stajala smrknuta lica. Kad je stari izuo cipele i htio zakoračit na vagu, umornim nam je glasom rekla da možda bolje da se kao materijal za istraživanje javimo na Medicinski fakultet: odjel psihijatrija.