Tomaševićeve presice postale su in događaj u ovom čemernom Zagrebu u kojem više nema nikakvih zanimljivih kulturnih i modnih događaja. Sve je stalo, nema nikakve akcije. Jedina akcija je kad se divlje svinje spuste do grada i ruju po smeću. Možda bi te divlje svinje trebalo nekako pripitomit i poslat ih slavonskim seljacima umjesto onih domaćih svinja koje su brutalno pobijene ovog vikenda zbog sumnje da su zaražene svinjskom kugom. Srce mi se paralo kad sam gledao fotke svih tih ubijenih svinja. Sva sreća da je moj dida Bajo mrtav jer bi ga strefio infarkt da je vidio takav pokolj svinja. Sve one svinjske lešine kako leže ispred slavonskih kuća. Dida Bajo više je volio svinje nego ljude, tvrdio je da su puno pametnije. Pa da, svinja nikad ne bi glasala za HDZ, pogotovo nakon ovog pomora u Slavoniji. Samo glupi homo sapiens, primat može i dalje glasat za tu stranku.

Ali tko može zamijenit HDZ, možda Sandra Benčić i Možemo?, razmišljao sam dok sam gledao Tomaševića za mikrofonom. Upravo je trebala počet presica. Iako bi te Tomaševićeve presice trebalo nazivat prasice, nisu to više presice nego prave svinjarije. Pernar je od njegovih presica napravio svinjac, a ja kao rođeni Slavonac volim bit blizu svinjca. Osvrtao sam se oko sebe da vidim otkuda će doletit taj bivši saborski zastupnik, sada provokator opće prakse. Nije ga bilo na vidiku.

“Jesam i ja jebene sreće. Baš kad ja odlučim doći na Tomaševićevu presicu, Pernara nema. Valjda se zarazio svinjskom kugom, pa se doma liječi limunima i C vitaminom”, požalio sam se novinarki Večernjaka Miji Mitrović.

“Ma, i bolje. Barem ću napokon moći gradonačelniku postaviti par paprenih, gorućih pitanja…”, stiskala je u ruci diktafon kao kauboj pištolj.

“Koja su to goruća pitanja?”

“Na primjer ovo oko pješačke zone.”

Nisam imao pojma o čemu govori. I baš kad se Mia spremala postaviti to svoje goruće pitanje, do Tomaševića se, kao kobac na pile, strčao Pernar. Ovaj put nije bio solo. Bile su s njim i neke dvije ženske. Jedna od njih čak se mogla nazvat plavušom.

“Opa, osnovao je pravu malu brigadu po uzoru na Crne pantere! Izgleda da ništa od tvog pitanja o pješačkoj zoni.”

Mia je bila vidno ogorčena.

“Ja ovo više ne mogu podnijet. Zbog tog Pernara ne mogu više obavljat svoj posao. Vraćam se u redakciju bez odgovora na ijedno pitanje o problemima u gradu. Ne preostaje mi ništa nego napisati što je Pernar napravio. Tako mu dajemo publicitet htjeli ne htjeli… Užasna situacija, šah mat. Ja da sam muško, otišla bih tamo i maknula ga od Tomaševića.”

“Da, ona stara garda novinara došla bi i nabila Pernara nogom u guzicu. To su bili pravi muškarci.”

“Pa ti se pokušavaš furat na njih. Daj onda to i napravi. Pokaži da si ih dostojan. Makni Pernara da možemo počet Tomaševića rešetat pitanjima. Budi muškarac barem jednom u životu, osjeti kako je to, bolje ćeš se osjećati.”

Dirnula mi je u ego. Ako ostanem tu stajat bit ću u njenim očima teški papak. Zašto se ne pokušat usprotivit Pernaru. Pa djeluje fizički slab, lagano je već i pogrbljen, koliko god se u svojim postovima hvasta da je on danas jedini pravi muškarac jer odbija prati suđe. Ako se postavim na Pernara, diglo bi me to i u Tomaševićevim očima, pa mi možda odluči vratiti onaj gradski stan koji mi je Bandić dao. Uskoro će jesen, zima. Neće baš bit ugodno živjet u onoj Todorićevoj potleušici za koju je čak počeo tražiti da mu plaćam najam jer ni on navodno nije baš u nekoj lovi.

S takvim nabrijavajućim mislima u glavi, nije mi bilo teško dohvatit komad cigle što je otpala s krova zgrade koja nakon potresa nije vidjela o od obnove.

“Miči se odavde, budalo! Ostavi gradonačelnika na miru!” zamahnuo sam ciglom prema Pernaru.

Tomašević je otvorenih usta gledao u mene. Izgledao mi je kao neki bespomoćni štreber s naočalama kojeg svi živi bulingiraju jer iz desetog puta nije u stanju zabit koš iz blizine. Ako otjeram Pernara, gledat će u meni spasitelja, superheroja kojeg će zasut svim mogućim počastima. Možda dobijem i nagradu Grada Zagreba za osobu godine, kao književnica Ivana Bodrožić, prolazilo mi je glavom dok sam zamahivao ciglom. Ona Pernarova plavuša isprsila se ispred Pernara i viknula:

“Samo preko mene mrtve!”

Okej, od nje sam to očekivao, ali nisam ni u snu očekivao da će mi Tomašević prilično bijesno dobacit:

“Nasilniče! Što to radiš!?”

“Pa branim vas od ovog nasilnika…”, zbunjeno sam pokazao ciglom na Pernara.

“Nasilje se ne suzbija nasiljem!” prozvao me Senf.

Je li moguće da on tu meni docira nekim forama koje je naučio po engleskim mirovnim studijima!? Mahatma Gandi i te spike? Ja ga tu branim od nasilnika, a on meni tako… Da sam ja nasilnik. Zamračilo mi se.

“Tebi očito pašu ove Pernarove svinjarije! Dok god je Pernara i ovih njegovih uleta, ti ne moraš odgovarat na paprena pitanja profesionalnih novinara! Ne bih se čudio da s tajnog računa plaćaš Pernara da to radi, možda si i te fore pokupio od Bandića!” grunuo sam.

“Ovo više ne ide… Zatvaram presicu”, rekao je Tomašević i pokupio se sa svojim pomoćnicima.

Vratio sam se do Mije.

“Što je meni ovo trebalo?” zapitao sam se kao Željko Bebek u nekoj pjesmi o mamurluku.

“Barem si pokazao da si muškarac. Tako je danas teško naći pravog muškarca.”

Te njezine riječi toliko su me digle da sam ciglu bacio prema udaljenom košu za smeće. Debelo sam promašio, baš kao Tomašević pravi koš u onoj nekoj dvorani. Taj otužan promašaj kao da mi je oduzeo dio teško stečene muškosti. Nije dobro osokoliti se tako naglo.