Poznanik mi se zaposlio kao konobar u bircu na Trgu žrtava fašizma, pa sam otišao tamo malo pit, nadao sam se da će počastit kojom rundom. Ali ne da nije počastio nego mi je s gazdom kafića kukao kako im se ne isplati više radit. Računi za struju su im toliko poskupjeli da su sve njihove napore da održe glavu iznad vode učinili besmislenim. A šta tek kad dođe jesen i kad će računi za grijanje mnoge dovesti na rub samoubojstva. Slušao sam i razmišljao.

“Znači, struja vas trenutno najviše jebe?”

“Struja, da”, kimnuo je gazda tog kafića koji nije bio veći od spavaće sobe u kojoj su spavali moj dida i baka, vjerojatno se svaku noć nakon rada na zemlji u njoj i torbali.

“Tesla je htio da struja svima bude besplatna. A gle do kuda je došlo…”, pogladio sam aparat za kavu.

I čim sam to izgovorio nešto mi je sinulo u glavi, baš kao Tesli kad je skužio da u prirodi postoji struja preko koje ljudi mogu dobit rasvjetu i vidjet koliko su zapravo ružni. Dok su ih osvjetljavale svijeće bili su puno ljepši. Možda fakat ne bi bilo loše da se ponovo vratimo na svijeće. Nekako je romantičnije. Cugat u bircu osvijetljen svijećama, svaka ženska bi ti izgledala puno otmjenije, romantičnije, pogotovo ove naše seljanke koje su se iz raznih provincija sjatile u Zagreb i sad tu tvrdo životare sa svojim tvrdim naglascima.

Izašao sam iz birca na trenutak. Pogledao sam na kojem se mjestu točno nalazi, a onda se vratio unutra i ponudio ucviljenom gazdi:

“Ja vam mogu na neko vrijeme osigurat besplatnu struju. A vi meni osigurajte da uvijek tu mogu besplatno pit. Nisam zahtjevan, možete mi u čašu nalijevat neko najjeftinije vino, navikao sam.”

“Daj, Svirac, ne seri, ne izigravaj mi tu nekakvog Teslu. Šta, napravit ćeš nam tu neku vodenicu ko u Smiljanima? To si spreman za besplatnu cugu?” posprdno će moj poznanik.

“Koja jebena vodenica. Sredit ću vam da besplatno dobivate struju od Vlade.”

“Kalembera?”

“Hrvatske vlade. Ovo će bit prvi birc koji će od Vlade dobit direktnu pomoć. Imate li kakav kabel da je duži od osam metara, možda će mi i od pet bit dovoljan…”, ogledao sam se po bircu u koji je u tom trenutku upao uznojeni tip u biciklističkim tajicama s onom ogromnom, kockastom, žutom Glovo torbom na leđima. Možda uskoro kad poskupi struja i grijanje većina nas u Hrvatskoj postanu robovi Glova i Volta s tim torbama na leđima. Pa već su i penzići počeli nositi te torbetine s hranom jer ne mogu više preživjet od svojih mirovina. Nema gore nego da ti hranu i cugu dostavi penzić od sedamdeset i nešto godina, nikad ne znaš hoće li se baš tebi na pragu srušit i umrijet, a ti gladan samo želiš pojest pošteno naručenu hranu.

Glovo dostavljač molio je čašu vode, skapava od žeđi. Dok mu je poznanik točio vodu, gazda birca iz skladišta mi je, kao uginulu, amazonsku zmijurinu, dovukao kabel od osam metara.

“Tražio si, dobio si. Da te sad vidim, majstore…”, pružio mi je kabel.

“Posudi mi torbu na pet minuta. Dok ti popiješ još jednu čašu vode, ja sam natrag. On ti garantira da te neću zajebat”, zbunjenom Glovo vozaču pokažem na gazdu kafića.

A onda naprtim žutu torbu na leđa kao Rambo komandos ruksak pred odlazak u Vijetnam. Kabel namotam oko ruke.

Izađem iz birca, napravim par koraka do zgrade ulaza u kojem se nalazi središnjica HDZ-a. Popnem se do čuvara na porti. Kažem mu da sam donio dostavu hrane za Gordana Jandrokovića. Čuvar uđe na portu nazvat Jandrokovića da siđe po hranu. Ja to vrijeme iskoristim da strujni kabel zabijem u razlokanu utičnicu pored porte.

I krenem natrag van vukući pažljivo za sobom kabel na koji će se priključivat gazda kafića i svu struju krasti od HDZ-ovaca, tako će mu se računi smanjiti skoro na nulu, tako sam ja bar vidio to u svojoj mašti.

Taman sam bio na izlazu iz zgrade kad se do porte spustio Jandroković. Čuvar mu je pokazao na mene. Jandroković se zagledao u kabel koji sam vukao za sobom. Skopčao je dva i dva, ipak je on inteligentno biće, ne bi sve te godine ostao u svim mogućim sastavima vlade da nije. Pogledao je utičnicu pored porte i shvatio što radim.

“Nećeš, razbojniče!” viknuo mi je možda čak u šali.

I onda krenuo izvlačit kabel iz utičnice. Ali kako je, napomenuo sam već, utičnica bila sva razlokana, Jandrokovića je kao zadnjeg njonju stresla lagano struja, a isto tako je i zaurlikao. Kosa mu se sva nakostriješila i prvi put izgledala nekako moderna. S takvom frizurom se bez beda mogao pojavit na nekim od onih ilegalnih trens partija što se organiziraju po Sljemenu.

“Atentat!” viknuo je čuvar.

“Kakav kurčevi atentat! Samo sam htio pomoći ubogim privatnim poduzetnicima!” dreknuo sam.

Čuvar je zvao pojačanje. Dao sam se u trk. S Glovo torbom na leđima trčao sam sve do Martićeve, tamo se sklonio u jedan ulaz. Osjećao sam se kao neki od onih proljećara iz filma ‘’Zlatne godine’’ što su po centru bježali od jugoslavenske milicije koja ih je bezočno pendrečila, čak i po glavi, vratu. Vraćaju li se u Hrvatsku ponovo ta olovna vremena? Osiromašeni poduzetnici već su za jesen najavili velike demonstracije koje bi lako mogle eskalirati u sukobe s policijom. To mi je prolazilo kroz glavu dok sam otvarao žutu Glovo torbu. Bila je puna raznovrsne hrane. Dominirao je miris luka i ćevapa. S ovolikom zalihom mogao sam se od policije po ulazima skrivat idućih tjedan dana. Dovoljno da me zaborave.