Bivša ministrica kulture Andera Zlatar ponovo je procvjetala na svježem sljemenskom zraku. Lijevo orijentirani intelektualci, umjetnici, pisci i dalje su se tajno nalazili u napuštenom sanatoriju Brestovac na Sljemenu. Tu su se kovali kojekakvi planovi kako se suprotstaviti Karamarku i njegovoj družini koja je zaposjela državu i državnu blagajnu. Andera Zlatar inzistirala je da svakako moramo pokrenuti časopis Nova borba, pa ga ilegalno raspačavat. Jedino se preko tiskanog medija može utjecati na ljude. Internet je preraspršen; možeš objaviti što god hoćeš, ali nitko to ne shvaća ozbiljno. Tek kad skupiš novac, uložiš ga u papir i tiskaru, tek onda dobivaš stanovit utjecaj u društvu, tvrdila je Zlatar.

“Ali kako ćemo išta tiskat kad nam je Hasanbegović zaklopio blagajnu?”, postavio sam joj pitanje na tajnom sastanku u podrumu sanatorija.

Nekad davno u taj su podrum odlagali leševe tuberana, pa ih tu držali sve dok se snijeg ne bi bar malo otopio. Onda bi ih, noću, na sanjkama spuštali dolje u grad. Pomalo sam i na sve tu nas gledao kao na mrtvace koji čekaju nekog ludog naučnika da ih vrati u život, makar i kao zombije.

“HASANBEGOVIĆ NAM JE poručio da se poslužimo alternativnim metodama za financiranje. Pa sam se ja dosjetila jedne… Kako ćemo od države zaobilaznim putem uzet sredstva za časopis”, odgovorila mi je bivša ministrica.

Onda je na oljuštenom zidu kredom vrlo precizno nacrtala maketu nekakvog stroja. S tim izumom, pojasnila je, izaći ćemo na natjecanje mladih izumitelja koje novi ministar znanosti Šustar organizira na FER-u. Nagrada za najbolji izum iznosi sto tisuća kuna. Sasvim dovoljno za pokrenut časopis.

“Ali kako znate da ćemo pobijedit s tim vašim izumom?”, ponovo sam iskazao malodušnost.

“Jednostavno. Jer je nepobjediv. Natjecat ćemo se s izumom koji HDZ-ov ministar, sve i da ne želi, mora nagraditi. Predstavit ćemo mu… Stroj za lustraciju!”, bivša je ministrica jednim potezom, vješto kao Spužva Bob izbrisala skicu sa zida da ne ostavi nikakav trag Karamarkovim agentima.

Podrumom je zahučao kolektivni uzdah oduševljenja. Slijedilo je biranje koga poslat na natjecanje. To mora bit netko tko je student… Javio sam se kao dobrovoljac. Želio sam zapaprit ferovcima, pokazat im da ih kulturnjaci mogu poraziti čak i na njihovom terenu.

Na natjecanje sam došao s crnom majicom i natpisom na njoj: LUSTRIRAM PO KUĆAMA. Izum s kojim sam se trebao predstaviti bio je sastavljen od mnoštva najrazličitijih dijelova koje je glumica Nina Violić donjela s hreličkog buvljaka.

“Kakva je to čudo?”, podsmijehnuo mi se ministar Šustar kad je sa žirijem došao ocijeniti moj rad.

“To je stroj za lustraciju. Najkorisniji mogući izum za Hrvatsku. Pomoću ovog stroja građani bi mogli obavljati lustraciju unutar vlastitih domova.”, odvratio sam.

Šustar se počeškao po svojoj razbarušenoj, kovrčavoj ajnštanovki. Zainteresirano se primaknuo stroju.

“Čekajte, šta ovo gore nije dio najobičnijeg lustera?”

“Taj luster određuje koliko je kome potrebno lustracije. Pomoću ove tu specijalno podešene žarulje u njemu…”

“Zanimljivo, zanimljivo. A na kojem točno principu stroj izvršava lustraciju?”

“Na principu pare.”

Uključio sam stroj. Iz cijevi je počela sukljat para.

“Pa ovo je kao onaj uređaj Čento gradi s kojim je osamdesetih moja mama prala prozore, čistila stan!”, uživljeno će Šustar.

“Da, iskoristio sam i mehaniku Čento gradija.”

“Ministre, zašto uopće trošite dragocijeno vrijeme na tog lakrdijaša?”, graknuo je ferovac koji se sa svojim izumom stajao na pultu do mene.

“Zašto ga nazivate lakrdijašem”, obrecnuo se Šustar.

“Slušajte što vam govori… Lustracija parom! Pa to bi vrijeđalo i Grunfov osjećaj za izume!”

“Ako sveta vodica blagoslivlja stanove, čuva ih od zla, zašto para, koja je također voda, ne bi mogla izvršiti lustraciju, kolega”, natrljao je ministar znanosti nos nadobudnom ferovcu.

U tom trenutku moj stroj naglo je počeo ispuštat grozomorne, samouništavajuće zvukove. Toliko se pritom zatresao da mu se s vrha konstrukcije odlomio luster i razbio se o pod zajedno sa žaruljom. A onda se i sam raspuknuo na dva dijela. Iz unutrašnjosti mu je, kao iz kitove utrobe, ispala uokvirena fotka maršala Tita i Filipsov kazetofon iz kojeg je, kad je tresnuo na pod, zacvrčala himna Hej, Slaveni nasnimljena na hreličku, starinsku TDK kazetu.

“NAPRAVILI STE GREŠKU što ste se pouzdali u mehanizam Čento gradija, tipično socijalističkog proizvoda. Moja mama mislila je da on čisti stan, a zapravo jedino što je radio ispuštao je paru… Maglila mi je naočale pa se nisam mogao koncentrirati na učenje. Zbog tog sam dobio svoju prvu i jedinu negativnu ocjenu u životu. Iz biologije. Nisam znao objasnit Darvinovu teorije evolucije. Jer sam je bubao kroz paru Čento gradija. Zurio sam kroz zamagljene naočale u sve one zamršene skice kralježaka u udžbeniku… Nikako mi nije išlo u glavu kako se od puzećeg vodozemca razvio homo sapiens”, ministra je ophrvala nostalgija.

“Pa čovjek je ionako nastao iz pare. Iz tih močvarnih isparenja po kojima je gmizio kao vodozemac. Ali iz čega je nastala para? Možda je ona zapravo dah tvorca, nepokretnog pokretača?”, progovorio je iz mene student s Filozofskog.

“Ministre, hoćete li tu s njim filozofirat do večeri ili ćete malo pažnju posvetit i nama znanstvenicima?”opet je graknuo onaj ferovac.

I krenuo demonstrirat svoj izum: robotsku ruku koja ti prinosi ustima šalicu s kavom dok su ti prsti zauzeti tipkanjem po tastaturi.

“Ti i tebi slični dovest ćete nas do toga da si bez robota više nećemo znat sami ni obrisat guzicu”, dobacio sam mu.