Pavle, ako još jednom nađem tvoja sranja u kanti za papir ili biootpadu, istrest ću ti cijelu kantu pred vrata. Smetlari ne prazne kante u kojima je smeće koje ne pripada u iste kante. Danas sam izrezao ruku na tvoja sranja dok sam to prebacivao u crnu kantu. Također, Čumandra te još nije prijavio kao stanara, tako da svi mi u neboderu plaćamo vodu koju ti trošiš.”

Ovu poruku na ulazna vrata u stan zakeljio mi je kućepazitelj. Brzo sam je odlijepio, zgužvao i spremio u džep da je slučajno ne vidi bivši Poletov kolumnist Igor Čumandra kod kojeg sam u Zapruđu živio već skoro puna tri mjeseca. Prokleto smeće! Ne mislim na kućepazitelja, nego na to pravo smeće koje moramo pomno razvrstavat.

Jako sam se uplašio ove poruke koju je kućepazitelj ostavio na vratima. Baš kao da me hoće javno poniziti pred svim ostalim stanarima. Da je Čumandra tu poruku vidio prije mene, sigurno bi me izbacio iz stana. Ionako mi već raznim neverbalnim postupcima daje do znanja da mu je dosta – ne želi me više u stanu. Tako je na primjer počeo zaključavat vrata vecea i na njih zalijepio pločicu ukradenu u zapruđanskom kafiću Koton. Na pločici je pisalo: “Ključeve od vecea tražiti na šanku.”

Stranci Možemo! nije dovoljno da su me istjerali iz gradskog stana koji mi je kao zaslužnom piscu poklonio pokojni Milan Bandić, nego me eto sad neposredno i preko smeća žele ponovo vratit na ulicu kao zadnjeg klošara. A pritom se služe brutalnim, staljinističkim metodama, nahuškavaju susjede da cinkaju jedni druge ako vide da su ovi nešto krivo bacili u smeće. Tko zna tko je mene ocinkao kućepazitelju? Uostalom, nitko me nije trebao ni otkucati. U smetlarniku su postavljene dvije kamere, kao u Orvelovoj 1984. U tom distopijskom romanu građani su čak i u stanu morali imat postavljene kamere. Ali čak ni vidoviti Orvel nije mogao predvidjeti da će ljudi jedni druge cinkati, uništavati jedni drugima živote zbog pogrešnog odlaganja smeća. Zapravo, to nije predvidio niti jedan distopijski roman. Čak ni Nostradamus koji je uspio čak točno predvidjeti godinu kad će umrijeti britanska kraljica Elizabeta. Te stare Elizabete mi je već puna kapa, mediji ne prestaju izvještavati o njezinoj smrti. Neš ti, umrla ženska stara preko osamdeset godina. Čak nije umrla niti od korone, nego običnom prirodnom smrću. Starica poznata po tome da je kao lavica branila sina koji se družio s onim nekim glavnim pedofilom. To kako su majke spremne boriti se za svoje sinove pa ma šta oni napravili, dobro je opisao Jurica Pavičić u svom najnovijem trileru Mater Doloresa u kojem opisuje dalmošku majku koja štiti i sakriva tragove svog sina silovatelja. Toliko mi se svidio taj roman da sam odlučio otići na njegovo predstavljanje u sklopu Festivala svjetske književnosti.

Na festivalu sam spazio uglednog odvjetnika Čedu Prodanovića, između ostalog poznatog da voli književnost, toliko da je prošle godine čak bio u žiriju za književnu nagradu Frik, odnosno Fric. Zanimljivo da je Fric, odnosno Krleža jednom kad su ga pitali što bi bio da nije pisac, bez razmišljanja odgovorio – odvjetnik. Čak je izrazio žaljenje što se uopće počeo bavit pisanjem, tim najluzerskijim poslom u Hrvata.

Pomislio sam kako bih se kod odvjetnika Prodanovića mogao ogrebat za besplatan pravni savjet u vezi mog slučaja s nadrkanim kućepaziteljem. Prišao sam mu nakon promocije.

“Gospodine Prodanović, ja sam Pavle Svirac, hrvatski pisac i kolumnist. Znam da vi puno čitate, da volite pisanu riječ. Pomozite onda jednom dioniku hrvatske književnosti. Malim, pravnim savjetom.”

“U vezi čega, nešto oko autorskih prava?” sa zanimanjem me pogledao Prodanović.

“Da bar… Nešto puno prizemnije. Smeće. Kućepazitelj mi je na vrata stana počeo lijepit cedulje s uvredljivim sadržajem jer sam krivo razvrstao otpad. Ima li on na to pravo? Tako me javno ponižavat, vrijeđat pred ostalim stanarima? Mogu li ga tužiti zbog toga? Jer on će to nastavit radit. Ne mogu živit stalno u paranoji. Između ostalog, zaprijetio mi je da će mi sve smeće istrest pred vrata kad idući put neko smeće bacim u krivu kantu.”

Prodanović se namrštio.

“Pa naučite razvrstavat otpad. To bar nije teško. Samo tri kante postoje. I probajte nekako mimo suda izgladit odnos s kućepaziteljem. Sud u ovakvim slučajevima mora bit zadnja opcija.

“Ali kako da izgladim? Tip me očito patološki mrzi.”

“Kažete da pišete lijepu književnost.”

“Otom potom. Lijepa je koliko i Bepa Džozef, ona iz Alana Forda.”

“Kako god, znate da lijepa riječ otvara sva vrata.”

Zamislio sam se nad tim odvjetnikovim lijepim riječima. Shvatio sam što mi je želio reći. Da, mudar je to čovjek, nije ni čudo što je jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika. Neprijatelja najbolje možeš sjebat ako mu na njegov izljev agresije uzvratiš lijepim riječima. Pa to naučavaju i mudri popovi – ko tebe kamenom, ti njega kruhom.

Čim sam se vratio doma, drhtavom rukom kao Bulgakov i Pasternak dok su pisali Staljinu da ih poštedi Sibira, napisao sam kratko pismo i zalijepio ga u prizemlju na kućepaziteljeva vrata stana, tako da svi vide:

“Dragi Petre, jako mi je žao što sam krivo razvrstao otpad. Nisam to namjerno napravio. Tek učim koje smeće ide u koju kantu. Moj broj je 099…, osjećaj se slobodnim i nazvati ili pošalji poruku svaki put kad dobiješ potrebu za pisanjem poruka. Tako možemo puno toga riješiti da ostali susjedi ne čitaju što mi je okačeno na vratima. Možda nisam najbolji sustanar, ali nisam ni zao ni bezobrazan. Eto, oprosti još jednom i nadam se da ćemo ubuduće bolje komunicirati. Pozz, Pavle.”