Prošli tjedan mi je glumac Ivan Ožegović dao knjigu koja mi je promijenila život, „Mladiću možeš ti to”. Knjiga govori o tome kako biti kršćanin i prestat navlačit kožicu, izgarat za pičkom. Pročitao sam je u dahu. Već godinama podsvjesno žudim osnovat obitelj sa ženom čednom i dobrohotnom. Postalo mi je naporno i iscrpljujuće trošiti vrijeme i svoj mladi život na ispijanje jeftina pića u razgovoru sa ženama upitnog morala. Kada malo bolje razmislim i ja sam oduvijek bio čedan (stari me zbog mojih političkih stavova često nazivao Čedom). Ako zanemarim onih nekoliko neuspjelih pokušaja taslačenja u Jabuci ili na Jarunu, moja jedina ljubav je bila Stojka. Istina da me prevarila tri puta. Ali bila je ispred svog vremena. Još na faksu se ugledala na Uelbekov roman “Pokoravanje” i pokušala sama naći način da ispuni prazninu služenjem svome muškarcu. To nažalost nisam bio ja. Sjećanje na Stojkinu predanost profesoru i mom kolegi literatu Marinku Koščecu dalo mi je uvid u nove dimenzije.

Samo nekoliko dana nakon što sam pročitao „Mladiću, možeš ti to”, odlučio sam radikalno promijeniti život. Našao sam se s muškarcima istomišljenicima koji su prošlog vikenda podigli buru u javnosti moleći na Trgu Bana za čednost u odijevanju hrvatskih žena. Ove subote ispred katedrale i ja sam s tim dobrim muževima kleknuo na pod i zdušno se molio za žensko predbračno odricanje od penisa. Ako ćemo iskreno, mene žene i njihovo odijevanje nisu pretjerano uznemiravali. Moj motiv bio je naći ljubav svog života i krenuti putem čistoće i ljubavi. U jednom trenutku sam čak pomislio da je, kao po Jakovljevim ljestvama, Duh sveti sišao na mene. Osjetio sam neko blaženstvo, sve nešto kao na ekstaziju. Kad je molitva završila, osokoljen božjom milosti, zaskočio sam vjernika dobronamjernika koji mi se učinio kao da stvarno živi riječi božje i kao brata u Kristu pitao ga može li mi reći ili me nekako uvjeriti da postoji vječna ljubav.

Nadao sam se da će mi reći odgovor za kojim sam čeznuo, ali životom pokošen, nisam imao preveliko očekivanje.

„Normalno da postoji. Zar misliš da milijuni ljudi briju bez veze? I tebe je božja providnost dovela tu, da moliš i tražiš ono za šta si stvoren. A to je ljubav. Ti kao i svi drugi koji su shvatili koncept erosa i agapea želiš samog sebe sabotirati. Zašto se ne prepustiš?”

„Svaka s kojom sam bio me ili prevarila ili razočarala.’’

„Pa šta? Misliš da se ljubav baš uvijek dešava na prvu? Možda nekima i da. Ali većina treba proći put kojim si i sam krenuo. Tek kada se do srži predaš, osjetit ćeš bit ljubavi. Mi smo ti koji odabiremo srednji put umjesto da se ljubavlju opijamo.”

I sam sam se poželio opit dok sam, ponovo kušan od nečastivog, krajičkom oka ošacovao guzatu konobaricu na terasi kafića preko puta katedrale. Zamamno je nosila čašu punu gemišta.

„I sada, smatrajući te istomišljenikom, pokušavam ti kroz maglu objasnit jednostavnost vjere. Energija kojoj se ništa ne može suprotstavit”, trgnuo me glas mog brata u Kristu.

Pomislio sam kako je otišao u dublju filozofiju. Upitao me kako to da ja nikad nisam osjetio ovo šta on priča.

„Kako ćeš osjetiti kad u startu ne vjeruješ?”

Slomila me njegova dobronamjernost, blagi glas. Skoro sam zaplakao od navale emocija. Ne sjećam se kada je netko bio tako drag prema meni.

„Ne vjerujem, da, ali vjerujem da se meni prava ljubav nikad neće desiti”, tronutim ću glasom.

‘’Kako je moguće da netko živi s nekim od dvadesete godine pa do kraja života? Pa već nakon tri dana znao sam poludjet na Stojkine izjave. Ne mogu zamislit da čitav život moraš torbat istu žensku.’’

Čim sam to izgovorio, poželio sam upravo to. Da me doma uvijek čeka vjerna žena koja mi neće srat ako sam ostao duže u Kroli i došao mrtav pijan kući u devet ujutro. Nisam to moje razmišljanje mogao priznat ovom dobrom čovjeku jer taj očito nije nikad izašao ni u lokalni birc na sok pa sam samo ulizivački rekao da ću i ja biti savršen suprug kao i ovi tu šta mole. Da li božjom providnosti ili mojom očitom laži, odvratio je da nisam trebao ni dolaziti ako već nakon par sati preobraćenja lažem. Normalno da u braku nema savršenog supruga.

„Svi griješimo pa tako i ako ostaneš vani zaboravljajući na sat, a supruga te ne napada već te na božji način usmjeri i oprosti, tada ćeš znat da postoji, da je jedino za šta treba živjeti ljubav. A i jača je od smrti, kažu”, dok je to izgovarao, don Stojić nas je sve pozvao da se okupimo oko njega.

To smo i napravili, okružili ga kao vrane strašilo. Don nas je, baš u trenutku kad je zvono na katedrali zazvonilo din-don, pozvao da molimo za nadahnuće. Da se netko od nas dosjeti nečeg efektnog što će u javnosti odjeknuti i proširiti dobar glas o našim okupljanjima za čednost žena.

„Bože daj da smislimo nešto još puno bolje od onog rezanja kose za žene Irana koje ne žele dovoljno pokrivati svoja tijela!” Stojić će pogleda uprta u nebo.

I mene opet opere nadahnuće. Izvadio sam džepni švicarski nožić koji je imao i škarice. Onda sam spustio hlače i gaće do koljena. Škaricama sam odrezao dlake iznad zgužvanog penisa.

„Evo, mi muškarci ćemo ovo rezat za čednost žena!” slavodobitno sam, poput nogometnog pehara, podignuo pramen svojih stidnih dlaka u zrak.

Nastao je muk. Onda je don Stojić upro prst u mene, nazvao me Judom kojeg je đavo nadahnuo da dođe obeščastiti njihov molitveni skup. Brzo sam se sklonio u onaj birc preko puta. Da umirim savjest, prigovarao sam guzatoj konobarici zbog prekratke minice. Prokleti licemjer.