Prošao je Božić, a ja kao i onaj klinac iz ‘’Sam u kući’’ koji je već svima dopizdio u svojim beskonačnim reprizama na TV-u, vucaram se po raskošnom stanu mog cimera Kikija. On se sa svojom bogatunskom ekipom s Vrhovca još nije vratio iz Katara. Sigurno se tamo po katarskim haremima prepuštaju čulnim užitcima o kakvim ja samo mogu sanjat. Pojeo sam svu Kikijevu zalihu hrane u stanu. A ni s pićem ne stojim bolje. Ostalo je još samo pola boce viljamovke. Krenuo sam pretraživat po stanu, pomno kao da sam agent iz ‘’CSI-ja New York’’. Temeljita istraga donekle je urodila plodom. Ispod kauča sam pronašao još uvijek sfrkanu novčanicu od 50 kuna. To mi je bila dovoljno dobra ulaznica za obližnji restoran Tač.

Osokoljen nađenom novčanicom, zakoračio sam na gornji ulaz u restoran, iz kojeg se već osjećao miris novogodišnjih jela. Odmah na ulazu dočekala me brižna gazdarica. Svojim toplim pozdravom podsjetila me na majku koju nisam ni na ovaj Božić posjetio. Godine idu a tvoga sina nema, dunjo mirisna. Rakija dunjovača mirisala je iz boce za aperitiv.

Gazdarica me posjela za stol pored regala, na kojem se nalazio radio. Na sličnom takvom moj djed Bajo slušao je Radio Vatikan. To je ono što mene obara u Taču. Prije sam zamišljao da je to nekakav fensi uređen restoran, baš poput većine sterilnih restorana u Zagrebu. Ali ne, on je imao tu old skul atmosferu koja mu je davala prisni, domaći štih.

Svrnuo sam pogled. Za stolom uz kamin ukebao sam ovdje stalnog gosta – premijera Plenkovića. Lijepo je ručati u visokom društvu, pomislio sam. Jedino priprosto bilo je to što sam imao samo tu novčanicu od 50 kuna. Pogled na cjenik mi je natjerao suze na oči. Sreća da sam po običaju u svoju pljosku nasuo cugu iz stana pa nisam trebao brinuti o tome. Ali šta ću jesti ovdje, pobogu? Konobar je već donio domaći kruh od kiselog kvasca. Uz klasičnu priču o tome kako pripremaju svoj kruh, ponudio mi je isto tako njihovo domaće maslinovo ulje. Nasuo mi nekoliko kapi u tanjur. Nisam mogao nazad više. Šta ću sada? Bilo mi je neugodno pa sam se pokupio u vece i potegao dobrano iz pljoskice. Od kada je sve poskupilo, stalno je imam uz sebe.

Nešto smireniji, vratio sam se za stol. Počeo sam umakat kruh u maslinovo ulje. Ovako izgladnjelom, bilo mi je to ukusnije od najfinijeg bakinog kolača. Skoro pa sam se skroz opustio. Postalo mi je svejedno šta ću reći konobaru kada me pita za glavno jelo. Pogled na kul ekipu koja ne radi ništa nego gleda svoja posla, još više mi je davao samopouzdanje.

Konobar se vratio do mene i počeo nabrajati jela koja su se trebala naći na mom tanjuru nakon kuvera. Sjećam se samo telećih obraza. Ostale nazive fensi jela ne znam ni ponoviti. Trudeći se da mi glas zvuči nehajno, rekao sam:

„Ma želudac mi je još zabetoniran od prejedanja za Božić. Za sad me ovo vaše božansko maslinovo ulje savršeno krijepi.”

Na starinskom radiju svirale su domaće pjesme iz starih dobrih 80-ih i 90-ih. Ponesen tim hitovima, sve češće odlazio sam sampotezati iz svoje pljoskice u vece. Sad sam se već ponašao kao da sam kod sebe doma, u kuhinji u Đakovu.

A onda je na radiju krenula pjesma koja mi se u glavi vrti još od Božića: “a godine idu lete ko minute i slike već su žute, dunjo mirisna”. Totalno me to vratilo u djetinjstvo, kada sam zagrljen sa svojom mamom slavio Božiće i Nove godine. Željan društva, pogledao sam premijera Plenkovića. Na kaminu iznad njega, poput malog kralja restorana, sjedio je smeđi, plišani medvjedić. Istog takvog kupila mi je mama za Božić kada sam imao pet godina.

Ustao sam, otkoračao do kamina. Onako supijan pokušao sam dohvatiti tog medvjedića. Trknuo sam ga rukom. Medvjedićeva glava završila je u Plenkovićevu krilu, a oko u tanjuru. Bez sumnje (i oka), bio je to stari, bremeniti medvjedić koji se jednim krivim potezom rasuo u komade. Plenković je žlicom zagrabio oko u juhi i stavio na stol kao smireni kirurg.

„Ne brinite, premijeru, znam kako pomoći medi. Jednom je moj stari u pijanstvu otkinuo glavu medvjediću kojeg sam jako volio. Moja mama, koja je isto kao i vaša gđa majka doktorica, toliko spretno mu je zašila glavu, kao da je nikad nije ni izgubio.’’

Kao da sam ga tim svojim riječima smirio, premijer mi je dodao medu.

„Igle i konca!” povikao sam.

Gazdarica je poskočila sa stolice u najmanju ruku kao da je ljudski život u pitanju. U sekundi se našla pored našeg stola.

Otpio sam malo vina iz premijerove čaše, čisto da mi ruka ne drhti pri ovoj zahtjevnoj operaciji. Nježno sam položio medu na stol. Premijer mi je dodao oko, svečanim pokretom kao da mi uručuje jubilarni euro. Možda sam se malo zanio kada sam izvadio pljosku iz džepa i dezinficirao medino oko kao da smo na Divljem zapadu. Ali tako me majka učila. Suspregnutog daha, potpuno ukipljeni gosti restorana pratili su operaciju.

Nakon što sam medvjediću uspješno zašio oko, premijer mi je blago ironičnim glasom komplimentirao:

„Pa vas bi trebalo za novog ministra zdravstva postavit. Da Beroš može odmoriti.”

Medu sam vratio na njegov pijedestal na vrhu kamina i zateturao prema svom stolu. Ali premijer mi nije dao otići.

„Morate popiti jednu s nama, doktore.”

Šta sam mogao? Sjeo sam i dohvatio čašu te nazdravio s premijerom:

„Za naše majke doktorice, koje su nas učinile ovako sposobnim muškarcima! Vas da vodite državu, a mene da spašavam plišance!’’

Medo nas je s kamina promatrao svojim sašivenim okom i ispraćao nas u Novu 23. koja samo što nam nije zakucala na vrata i osmjehnula nam se svojim novim pomlađenim licem.