NACIONALNA GROUPIE: Sretan vam Dan izlaska iz ormara!

Autor:

Juričan pokuša olabaviti Šancov ovratnik. ‘Ne idem ja više nigdje za nikog posredovat. Nikad se više neću miješat u politiku. Ja odsad samo snimam dokumentarce…’

Iznimno ugodno proveo sam ovaj vikend. Dario Juričan poveo me u selo Jagnjedovac na imanje bračnog para Hećimović. Do sela smo se odvezli Bla-bla karom.

Na imanju su već bili možemovci Rada Borić i bračni par Kekin, Ivana i Mile. Domaćini su otišli u selo po namirnice.

“Evo, doveo sam roba koji će svojim prljavim nogama gnječiti sve što treba za pekmez i tako se pokušat iskupit za služenje Milanu Bandiću koji mu je kao vlastelin kmetu dao i stan na periferiji.”

“Nadam se da bu ipak opral noge prije gnječenja”, srdačno se nasmijao Mile Kekin.

Odveli su me u nešto nalik štali. U sredini je bila ogromna bačva. Rada Borić donijela mi je lavor s vodom da operem noge. Podsjetilo me to kad sam u djetinjstvu u žutom lavoru prao noge nakon djeda Baje i bake Anke. Skinuo sam čarape.

Nakon što sam oprao noge, Mile i Juričan podigli su me gore na bačvu. Juričan je stenjao jer je oko vrata imao Šancov ovratnik. Nije mi u autu htio reći što mu je bilo s vratom, gdje ga je ozlijedio.

Skinuo sam hlače i ostao samo u ispranim, razvučenim gaćama kroz koje su mi izvirivale mošnje.

“Opa, bato, striptiz!” zapljeskao je Mile.

Onda su svi složno zapjevali Po šumama i gorama, a ja sam na tu pjesmu na mjestu marširao po voću za pekmez.

“Probudio si ženu u sebi, mladu partizanku jakih nogu! Ajmo, na ovoj bačvi prohodat ćeš čitav Igmanski marš!” sretno mi dobaci Juričan.

Uzbudio me pogled na vlastite noge umrljane zgaženim voćem, doživio sam blagu erekciju.

“Da, uvijek sam osjećao tu ženu u sebi! I mislim da ću je totalno oslobodit kad idući tjedan Rada Borić u skupštini izglasa zakon da se u Hrvatsku uvodi novi praznik, Dan izlaska iz ormara! Jedva čekam, to će ohrabriti mnoge poput mene da se prepuste vlastitoj prirodi!”

“To, Svirče, izađi iz bačve, odnosno iz ormara!” vikne Juričan.

“Hoću, tako bih se rado operacijom oslobodio ovog nepotrebnog visuljka što mi besmisleno mlatara među nogama i stvara neugodu. Umjesto njega radije bih imao običnu rupu koja mi neće smetat dok ovako gazim po voću!”

„Visi, visi visuljak, trči trči trčuljak!” pokaže Mile Kekin na moje međunožje.

„Ajme, kako će Zekanović popizdit kad mu Rada izglasa Dan izlaska iz ormara… Baš me zanima hoće li se barem Raspudić zagrlit sa svima vama kad se donese taj zakon kao što se zagrlio kad ste rušili zakon o novom ravnatelju HRT-a! Ma, nagovorite ga da se zagrli, pa da Zekanović totalno popizdi i nazove Raspudića prikrivenim gejem koji je napokon izašao iz ormara!” ushićeno ću.

„Haha, hoćemo, uhvatit ćemo ga u kolo kad donesemo zakon!” zaneseno će Ivana Kekin.

Nastavio sam zdušno marširati po voću. Opojan miris širio se štalom.

Uskoro su nam se pridružili i domaćini, bračni par Hećimović, vratili su se iz nabave. Požalili su se kako sve teže nabavljaju napoj za svinje.

„Hrana, čak i ona odbačena, postaje sve skuplja i skuplja. Mnogi tvrde da će na zimu zavladati glad. Zato bi bilo izuzetno važno da zadržimo svinje. Ali čime ih hraniti?” zabrinuto će gospodin Hećimović.

Mene gore na bačvi kao mladog Dionizija obasja božanska providnost.

„Znam kako to možete riješit, domaćine. Sad kad je Možemo! napokon sklopio pakt s Pripuzom, samo mu treba poslat nekog posrednika, Juričana na primjer, i zamolit ga da dio biootpada, onog iz najboljih zagrebačkih restorana, isporuči vama ovdje. Imat ćete najbolje uhranjene svinje u državi!” zaorio sam s bačve kao partizan s krova osvojenog bunkera.

Na te moje riječi Juričan pokuša olabaviti Šancov ovratnik, izgledalo je kao da ga je naglo pritegnuo oko vrata.

„Ne idem ja više nigdje za nikog posredovat. Nikad se više neću miješat u politiku, Svirac, nemoj provocirat da ti se ne obije o glavu. Ja odsad samo snimam dokumentarce.”

„Onda ću ja otići posredovat ako treba. Zauzvrat tražim samo da mi jednom mjesečno pošaljete čvaraka, kulena i pokoju teglicu pekmeza koji upravo nastaje pod mojim nogama”, ponudio sam se.

„Mi ne želimo sudjelovat u ničemu protuzakonitom. Kako možete uopće tako nešto ovdje predlagati. Crvi poput vas uskoro bi mogli nagristi jabuku poštenja koja je izrasla na drvetu prvobitne ideje stranke Možemo!” pobunio se čestiti domaćin.

„Ma, nije vam on nikakav član Možemo! Ne može on to nikad bit. Jer je bio član Bandićeve stranke. Doveo sam ga ovdje kao roba da iskupljuje grijehe”, umiri ga Juričan.

„Eto, bandićevac dlaku, odnosno spol, mijenja, ali ćud nikada. Vidite kako bi on odmah htio nešto mutit s Pripuzom…” psihološki me proskenirala diplomirana psihologinja Ivana Kekin.

Od nelagode sam još žešće stopalima gnječio voće kao da su mi pod nogama svi moji grijesi koje želim sakriti.

Nakon sat vremena rekli su mi da je dosta, neka siđem s bačve. Iscrpljen, zapravo, totalno iznemogao, spustio sam se na hladni pod štale. Noge su mi izgledale kao da sam ugazio u nosorogov proljev. Rada Borić donijela mi je drvenu šamlicu na kakvoj je moja baka Anka sjedila dok bi u štali muzla krave. Posjela me na nju. A onda je u lavor nalila čiste vode. Ostao sam totalno paf kad su ona i Mile Klekin, odnosno Kekin, klekli pored mojih koljena i krenuli mi prati svaki po jednu nogu. Pomislio sam kako imaju pravo svi oni koji kažu da je papa Franjo opčarao ljevičare. Evo, oni totalno slijede njegov primjer. Kao što papa Franjo teškim zločincima u zatvoru pere noge, tako oni sad rade meni koji sam bio pripadnik njihove neprijateljske stranke. Možda i Rada i Mile totalno izađu iz ormara, pa mi nakon pranja nježno poljube svježe oprane noge.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.