Na stražnja vrata uletio sam u samostan Milosrdnih sestara svetog Križa. Nekad sam na ta ista vrata ulazio s didom Bajom, vodio me časnama da mi dadu oblatne od kojih su pravile hostije za svete mise. Nigdje časne nisu tako gostoljubive kao u Đakovu. Otac moje bivše cure Stojke s filharmoničarima je osamdesetih dolazio svirat u đakovačku katedralu, a spavali su u samostanu. Posebno mu se u sjećanje urezalo kako su im prije doručka časne na stol stavile orošene bokalčiće s domaćom, rashlađenom šljivovicom.

Grozničavo sam koračao kroz samostanske hodnike. Naiđem na neku časnu u bijeloj halji. Gotovo je kriknula kad me ugledala.

“Ne bojte se… Ja sam novinar”

Nakon što se pribrala, obrušila se na mene:

“Nije vam dosta što po medijima prikazujete ovaj samostan kao leglo korone, nego ste i počeli upadat ovamo kao provalnici! Šta mislite da ćete ovdje naći? Vaša prljava, novinarska mašta sigurno zamišlja da, kao u Bokačovu Dekameronu, pravimo orgije dok bijesni zaraza…”

Pokušam je smiriti. Ispričam joj da sam u Đakovo došao posjetit svoju staru majku koja ne izlazi iz kuće zbog korone. Boji se da će Đakovo nakon stranačkih izbora biti stavljeno u karantenu. Htjela me vidjet prije nego što se to dogodi.

“Povratak u Đakovo uvijek me baci u depresiju. Čitava moja generacija odselila je u inozemstvo… Ostali samo starci da uz stare peći bezubim desnima prežvakavaju uspomene o nekad bogatoj, sretnoj Slavoniji… I kao da to nije dosta, evo, na Đakovo se sručila i epidemija korone.”

Časna mi, i dalje narogušena, odvrati da smo za sve to mi novinari krivi. “Nepotrebno širite paniku! I sve svaljujete na Crkvu!”

Onda je pak počela nešto o masonima:

“Znam dobro da oni drže većinu medija! Cilj im je prikazat da koronu širi Katolička crkva!”

Pozivala se na ruskog mističara Solovjova, na njegov spis o antikristu. Ispričala mi kako je Solovjov jednom posjetio biskupa Štrosmajera i spavao u samostanskoj ćeliji. Jednoj časnoj iz tog doba povjerio je da će u posljednjim vremenima sotona napastovati baš ovaj samostan. Ta je časna ostavila zapis o tome.

“Možda se antikrist napopastio na ovaj samostan jer je biskup Štrosmajer bio mason”, potmulo ću. Ne bih li dodatno sablaznio časnu, izgovorim:

“Đavo koji se prikazuje Ivanu Karamazovu bavi se novinskim pisanjem. Ivanu kaže da se raju na zemlji protive jedino novinari. Jer bi svi izgubili svoje zanimanje. O čemu bi pisali kad bi sve postalo lijepo, pravedno, skladno?” zamišljeno se zagledam u samostanski vrt. Prestravim se. Na rešetkastom prozoru zabljesnulo je lice nekog postarijeg, sijedog muškarca. Svisnuo bih valjda od straha da po časninim istrzanim riječima nisam shvatio da je to u vrtu biskup Hranić koji se ovdje također nalazi u izolaciji zbog korone. U ruci je, kao hladno oružje, držao svijećnjak nalik trozubu.

Časna je širom otvorila prozor, predstavila me biskupu kao novinara iz Zagreba. On zgađeno upita jesam li s Nove TV? Jesu li me poslali da se ispričam zbog one snimke na internetu na kojoj je reporter Mislav Bago skaredno opsovao časnu od koje nije mogao izvući izjavu o zarazi u samostanu. Biskupu iskreno priznam da sam se ušuljao unutra jer mi se učinilo da vidim kako u samostan ulazi moja prva ljubav, Gila.

“Živjela je tu u Đakovu u mojoj ulici. Otac joj je bio Srbin, vojno lice u onoj nekadašnjoj JNA vojarni kod autobusnog kolodvora.”

Biskupu Hraniću živnu oči, boja mu se vrati u obraze kao da je dobio obilnu porciju duhovne hrane.

“Možda ti se, sinko, nije učinilo. Možda je ta Srpkinja stvarno ušla. Pogotovo ako je bila kći vojnog lica. Sad se potajno vraćaju u Slavoniju da rašire kovid i tako nam se osvete jer su izgubili rat. Kao i u ratu, crkve i samostani, glavne su im mete!”

Časna i ja izađemo u vrt. S biskupom krenemo u potragu za utvarom mog davno izgubljenog djetinjstva, za mojom prvom ljubavi koja je tako kratko, a tako moćno kraljevala mojim djetinjim srcem – za Srpkinjom Gilom Oljačom. Da, pomislim lutajući samostanskim vrtom, kraljevala je mojim srcem kraće nego Srbi prvom Jugoslavijom.

Potragu smo nastavili u onom tajanstvenom, ograđenom prostoru iza katedrale. U djetinjstvu sam obožavao gledati katedralu sa stražnje strane. Činilo mi se kao da promatram zamršeni mehanizam predivnog, zidnog sata. Gilu je baka potajno dovodila na mise u katedralu, otac joj je to strogo branio. Jednom sam se s njom išuljao s mise u ovo grmlje iza katedrale. Zamišljali smo da je ona kraljica, ja kralj, a katedrala naš dvorac. Zamisli, rekla je tada, da mene začara zli čarobnjak i ja nestanem, a ti me svuda tražiš… I stvarno je nedugo zatim, početkom Domovinskog rata, nestala. A ja je, evo, i dalje tražim.

Kad sam to ispričao, časna je obrisala suze. Skliznulo joj je s usana da su mnoge časne u ovom samostanu isto tako u djetinjstvu bile zaljubljene i nikad to nisu preboljele.

“Zatvorile se, znači, u samostan i ovdje u samoći oplakuju svoje prve ljubavi, nalik kamenovanim lastama što se ozlijeđene gnijezde u udubinama na čađavo-crvenom zidu katedrale”, podignem pogled prema crkvenim tornjevima.

“Slušam te, sinko, kako se ženskasto, sentimentalno izražavaš i sve me neka sumnja spopada da ti možda tom prvom, neostvarenom ljubavi zapravo prikrivaš svoju pederastiju kao Pupovac odanost srpskom premijeru”, biskup Hranić inkvizitorski se zapilji u mene. Naredi časnoj da me prijavi stožeru za borbu protiv korone. Sad i ja moram u dvotjednu izolaciju. Kao da već ovdje u Đakovu čitavu svoju mladost nisam proveo u izolaciji.