Napokon jedna prava old skul, klasična drama na ovom Festivalu glumca. Zasitio sam se već svih ovih predstava za koje ne znaš jesu li kabare, stend ap komedija ili tako neki bastard kazališni”, rekao sam ravnatelju vinkovačkog kazališta Zdenku Rečiću nakon što smo izašli s predstave ‘’Tena’’.

“Da, i ja više volim te malo tradicionalnije predstave”, Rečić je pomalo bećarski nakrivio svoj slamnati šešir dok smo po vinkovačkom korzu hodali prema terasi hotela Adriatik.

“Da je to napokon jedna prava predstava shvatio sam odmah na početku, čim sam vidio kako je uređena pozornica, kao neka starinska slika puna detalja, netko se tu potrudio. A u ovim kao modernim predstavama više i nema nikakvih rekvizita. Samo se glumci pojave na pozornici. Jebena štednja. Sigurno će neka od takvih predstava osvojit nagradu na ovom festivalu, ali za mene je pobjednik ‘Tena’. I sad sam se nabrijao da pročitam taj roman Josipa Kozarca kojeg sam uvijek brkao s Ivom Kozarcem. Njegova ‘Đuku Begovića’ sam pročitao, a ‘Tenu’ nikada, mislio sam da je Josip Kozarac neki inženjerski smor. Ali sad sam vidio da je u toj predstavi, a dakle i u romanu posloženo sve ono što nas muči i danas. Čak i epidemija”, izgovarao sam svoje dojmove u dahu.

Da, nešto je ta predstava zbilja pokrenula u meni. Ona dalmoška od prije nekoliko dana, ‘’Sretna ne bila’’, ubila me u pojam, toliko da sam odustao od pisanja vlastite drame za vinkovačko kazalište. Činilo mi se da su mi potrošili temu… Ali šta Dalmoši znaju. Možda su i iskoristili tri sestre i njihove probleme, ali ja mogu na podlozi Čehova napisat dramu ‘’Tri brata’’. Jedan od njih može biti gej koji iz slavonske učmalosti i neprijateljstva prema gejevima želi otići živjeti u Berlin i tamo napokon punim ustima zahvatiti sve užitke koji su mu u Slavoniji bili nedostižni.

Na terasi hotela kao da je kulminiralo višednevno nadjebavanje s dalmoškim kazalištarcima koji su svake večeri sjedili za zasebnim stolom u kutu, kao neko ilirsko pleme. Čini se da je kulminirala tenzija uoči utakmice Dinamo – Hajduk.

“Slavonija pusta i zapuštena? Ma, nemojte… Vi ste već deseta tura Dalmatinaca koja mi to govori! Pa di je zapuštena? Jesam vas vozio po okolici! Di ste vidjeli ijedno zapušteno imanje, zemlju!? A nije ni pusta! To se samo vama Slavonija čini prazna. Jer sad nam za žetvu ne treba hiljadu vaših Dalmatinaca i Hercegovaca. Imamo za to kombajne. I svaki taj kombajn vrijedi ko vaša tri apartmana na Jadranu!” glumac iz Vinkovaca Vladimir Andrić pred Dalmošima je lavovski branio svoj kraj.

Imponiralo mi je što se preziva kao moj omiljeni pisac Ivo Andrić. Kao da je od svog prezimenjaka baštinio ljepotu izražavanja. Da, tako treba! Borit se, branit svoje, a ne se uvijek povijat pred kurčevitim Dalmošima. Sad mi se još više pisala drama ‘’Tri brata’’. Tog brata geja koji želi otići iz Slavonije ostala braća će argumentima Vladimira i Ive Andrića uvjerit da treba ostat na svome. Jer i Ivo Andrić je imao sjajnih pripovijedaka u kojem iskusniji fratri poučavaju mlade fratre zašto im je ipak bolje ostat na svom terenu u Bosni.

“Ej, blitvari, dođite se uvjerit koliko su našli slavonski prstaci bolji od vaših”, zatresao sam kanticom sa stola, naglo ohrabren.

Jedan gladni Dalmoš lijeno se dovukao sa stola. A onda napravio razočaranu facu kad je vidio da su u ledu u kantici zabodeni čokanjčići sa šljivovicom umjesto pravih prstaca.

“Lako se vama sad tu busat u prsa kad znate da ćemo sad preko ljeta mi Dalmatinci zaradit za čitavu Hrvatsku. A vi ćete kroz proračun sisat naše šolde!” obrecnuo se Dalmoš koji je ostao zakinut za prstace.

“Ma šta pričaš! Vi živite od naših šuma, slavonskih hrastova! Kod nas sijeku šume da bi vaša zapuštene, šumarske firme u Dalmaciji opstajale!” u prepirku se uključila i oniža, plavokosa konobarica u bijeloj košulji.

Pa da, pomislio sam, sve kao u ‘’Teni’’. Samo što umjesto Francuza danas Dalmatinci iskorištavaju slavonske šume, pomislio sam u trenutku kad je glumac Filip Šovagović izvukao iz futrole tamburu koju je svirao u predstavi i zapjevao ‘’Udbaše mi moju Tenu’’, aludiraju valjda na nedavno buđenje Udbe u Hrvatskoj. Dok je prelazio prstima po tamburi, shvatio sam da u faci sve više sliči na svog ćaću Fabijana.

Nisam mogao izdržat, ustao sam i otišao uz Bosut tražit kuću u kojoj je živio Josip Kozarac. Brzo sam je našao. Žutila se u mraku, poput dunje. Sjeo sam na klupu ispred i odmah u bilježnicu počeo pisat svoju dramu ‘’Tri brata’’:

“Mladić nježne građe u dugine boje farba klupu uz Bosut. Nailazi strip crtač Dubravko Mataković.

Mataković (ljutito): Šta to radiš, budalo!?

Mladić (nesigurno): Bojim klupu u boje LGBT zastave… Da vidim kako će Vinkovčani reagirat.

Mataković (iznervirano): Ko da će oni uopće znat šta znače te boje… Nisu rafinirani kao oni u Zagrebu!”

Iz pisanja me prene nečiji udaljeni glas:

“Ne daj se Ines, ne daj se godinama…”

Ustanem, napravim par koraka do nasipa. Dolje na čamcu ugledam siluetu nekog bradatog čovjeka sa šeširom. Pa to je Rade Šerbedžija. Uvježbava na Bosutu pjesme pred svoj nedjeljni koncert tu u Vinkovcima, pomislim. Promatrao sam ga kroz šaš kao Balašević lepu protinu kći. Onda se okrenuo licem prema meni. Nije to bio Rade. Nego neki vinkovački klošar.

Odbauljam natrag pred žutu kuću.

“Osjećam kroz ove zidove, tarabu tvoj duh koji me nadahnjuje na pisanje, dobri moj Josipe Kozarče”, zaustim.

A onda podignem pogled i spazim da na spomen-ploči na fasadi piše: “U ovoj kući rodio se i preminuo hrvatski pripovjedač ‘Đuke Begovića’ Ivan Kozarac.”