Čekaj, i vama je Marija Brezak predavala hrvatski u gimnaziji?” pogledam u čudu zamjenicu gradonačelnika Jelenu Pavičić Vukičević.

Sjedili smo na terasi Pifa.

“I sad ste zajedno na sjednicama u Gradskoj skupštini… Ona je gradska zastupnica HDZ-a… Njoj su, je l’ tako, pali oni letci na glavu koje su s balkona u Gradskoj vijećnici bacili neki aktivisti? Bolje i to nego da je i dalje profesorica u gimnaziji, tamo bi svaki dan dobila nešto u glavu, gumicu, šiljilo, šestar… A za puno manju lovu.”

Jelena se raspriča kako je zauvijek zahvalna profesorici Brezak što ju je naučila lijepo se i uljudno izražavati čak i u vulgarnim, političkim prilikama.

“Ona mi je ulila ljubav prema renesansnoj književnosti.”

“Da, i meni je ulila ljubav prema renesansnoj poeziji. Jedino renesansa nam je pokazala da su žene eterična, viša bića koja treba držati kao kap vode na dlanu. Trebalo bi to i gradonačelniku nekako utuvit u glavu pa ne bi pojedine novinarke uspoređivao s kokošima”, kažem.

Jelena flegmatično slegne ramenima.

“Evo, ja sam pripremio rukovet romantičnih pjesama o ženama. Siguran sam da će to dovesti veliki broj žena ovdje na moj recital na Savi.”

“A, nadam se. Voljela bih da ovaj projekt Ljeta na Savi ipak nekako zaživi. Pa makar i na kraju ljeta. Sad su se ljudi vratili s mora… “

“Ma, hoće, ja sam na svom fejsbuku razglasio da danas recitiram romantičnu poeziju na način gospona Fulira tu na Savi, imamo skoro 13.000 pratitelja na svom fejsbuku, a od tog su 9000 žene. Neka ih večeras od tih 9000 samo 200 dođe, već će sve tu bit puno i novinari se više neće moći sprdat da je Ljeto na Savi sramotno neposjećeno.”

“Iz vaših usta u Božje uho. Drago mi je da ste se angažirali.”

Angažirao kitu labudovu… Po povratku s Hvara uhvatilo me da si moram poboljšat kvalitetu života. Kao i većinu ljudi početkom jeseni. A onda to nadolaskom kiša i zime splasne. Direktno sam nazvao Bandića, dobio sam ga nakon upornog smaranja njegove tajnice. Molio sam ga da mi kao zaslužnom piscu Zagreba ustupi jedan od stanova u neboderima na zagrebačkom Menhetnu ako to zaživi i ne sjebu ga arhitekti koji su se baš urotili da dokažu da je projekt Menhetn na Savi teško ruglo i devastacija grada. Predložio sam mu i da jedan od stanova ustupi pankeru Goranu Baretu. Bare je utjecajan među urbanom ekipom i onda bi svima postalo jasno da će to bit kao pravi američki Menhetn na kojem će stanove imat i karizmatični glazbenici, avangardni pisci, slikari. Bandić me ispičkarao da stalno nešto žicam, ustupio mi je već bivši stan Vesne Parun u Dubravi, a ja hladim jaja, ništa se u kulturi ne angažiram za Stranku rada i solidarnosti. Neka se ugledam na publicista Slobodana Prosperova Novaka. Onda me natjerao da smislim neki kulturni događaj na Savi koji će privući publiku.

Jelena Pavičević me pozdravi i krene prema Poglavarstvu. Za stolom na kraju terase spazim profu iz gimnazije koja je moju knjigu svojim đacima dala za lektiru da čitaju. Spazi i ona mene. Umorno mi mahne. Dođem do nje za stol. Ona kaže da bolje da se premjestimo unutra u kafić da je roditelji i učenici ne vide kako pije u podne. Okej, meni je svejedno, a baš mi se pije.

Unutra naruči meni i sebi dupli pelin. Kaže:

“A onda ti iduću rundu, ja i ti kolko znam skoro isto zarađujemo, samo ti sviraš kurcu, a ja se svaki dan moram zajebavat s hrpom razmaženih pubertetlija… Predavat hrvatski klincima koje boli kurac za knjige, književnost, gramatiku. Drkaju samo po ajfonima onim svojim… “

“Sad će dobit i laptope.”

“Da, sve ide sad preko interneta. Naravno da je meni ko ženskoj starog kova danas pao sustav, nisam se mogla prištekat na internet, počela sam psovat Telekom, život i sve… Onda mi je jedan učenik pokazao da nisam uštekala laptop u struju, a baterija mi se ispraznila. Svi su mi se smijali u razredu, crvenila sam.”

“To je ta nova škola za život. To je zapravo škola za struju koja pomoću struje proizvodi nove Frankeštajne koje će teturat po nalogu sistema… Totalno lobotomizirani”, kažem.

Ispijemo peline.

“A, Divjakica… S njom sam išla u Varaždinu u gimnaziju… Bila je rokerica i darkerica ko i ja… Gledam je, svaki dan nova frizura, ten si je popravila, sva sija… A meni prsti od krede, koža mi se osušila od smrada u učionici… Ljeti svi smrde po znoju… Možeš mislit kad se 40 pubertetlija uznoji u razredu… A zimi vlaga, zidovi se ljušte… “

“Prvi dan škole i ti već u depri.”

” Kako neću bit… Zbog jebenog laptopa što ga nisam mogla uključit isprdala me čitava ta horda praznoglavih klinaca. Od Krleže nisu niti jednu knjigu pročitali… Ali zato znaju sve moguće utičnice utaknut u ajfone, laptope i s tim me oni izdominiraju… Sad više neću moć steći autoritet nad njima… Zbog usrane škole za život popušila sam ga prvi dan.”

Naručio sam nam novu rundu. Na 101 radiju krene Azra. Štulić je pjevao svojim promuklim glasom iz kojeg je izbijao očaj i rezignacija: “Profesor sam na srednjoj školi, tamo predajem neka lijeva prava, onanija mi je redovita, mjesečna plaća mizerna.”