Dragi Hrvati i Hrvatice, prvi put da ja sad vas žalim. Inače uvijek ljudi žale mene. Moram priznat da je puno ljepše sažalijevat, nego sam bit predmet sažaljenja. Zašto sam ovako nabrijan? Pa zbog onog šta sada ovo postaje glavna tema. Tko će dobiti i hoće li dobiti božićnicu. Ja sam u Nacionalu dobio ono što je sada najkorisnije – bonove. S tim bonovima lako ću pregrmjeti ovo šaltanje s kuna na euro. Dobio sam od svog Nacionala bonove za Lidl, Varteks i ho ho ho… za Liscu. Sve što je čovjeku potrebno sam dobio u Nacionalu. Iz Lidla ću napuniti frižider i neću biti gladan. U Varteksu ću kupit novi kaput tako da ću biti toplo odjeven. A Lisca, e Lisca… preko tog bona ću doći do torbanja. Za Liscu sam dobio dva bona od 150 kn. Prvo sam mislio da ću sve dati mojoj nesuđenoj simpatiji, bogatunki s Vrhovca. Ali ko za vraga, moja bivša cura Stojka mi se javila taman tog dana. Rekla je da sam joj baš bio seksi prošle nedjelje kada sam s moliteljima klečao na Trgu i molio za čednost žena. Na to nisam mogao ostat ravnodušan. Ona je, uostalom, jedina žena koju sam potorbao kvalitetno, nakon nje potop pa suša koja traje sve do danas. U glasu sam joj osjetio iskrenu žudnju za mnom.

„Hej, Stojka, imam iznenađenje za tebe. Daj dođi, nacrtaj se za sat vremena na Trgu.’’

„Tvoja iznenađenja su se uvijek svodila na akcije preko Crnog jajeta.”

„Vidjet ćeš, puno sam napredovao u zadnjih nekoliko godina od kada nismo zajedno. Shvatio sam šta žene vole.”

„Ajd okej, živi bili pa vidjeli. Ionako moram do Školske knjige po novi Franzenov roman.”

Našli smo se za manje od pola sata. Cupkala je ispod sata i grijala ruke dahom. Bilo mi je žao što sam kasnio punih 20 minuta. Vjerovao sam da će mi oprostiti kada vidi kakvo iznenađenje joj donosim. Imao sam bon od čitavih 150 kuna koji sam joj namijenio. Stojka se uvijek oblačila u Nami, to jest donje rublje je kupovala u Nami. Spadala je u skupinu žena, feministica koje nisu preveliki značaj pridavale donjem rublju. Ali kako sam čuo, sve žene vole fino donje rublje. Kada sam je lagano pod ruku poveo u Liscin dućan, pogledala me kao nikad prije, s nekim divljenjem.

U Lisci je raširila oči od čuda. Valjda nikad u životu nije vidjela toliko lijepo rublje. Poželjela je da se i ona osjeća kao žensko, barem jedan dan. Za razliku od nje, ja sam vidio prekrasno donje rublje na Ini s Vrhovca. Znao sam točno šta želim za Stojku, odnosno za sebe. Stojka je kao Alisa u zemlji čudesa pipkala svilene spavaćice, gaćice, a kad je došla do grudnjaka, izgledala mi je pomalo sumanuto. Valjda nikada u životu nije bila u ulozi njegovane žene. Pomislio sam i ugrabio trenutak njene slabosti da je nagovorim i na samostojeće čarape ili haltere, u crvenoj boji, nadao sam se. Opčinjenu luksuzom, odveo sam je u kabinu i ponudio joj da obuče stvari koje sam sam odabrao. Kao hipnotizirana, sve je to stavila u kabinu.

Ali kada se pojavila i razmaknula zavjesu, malo mi je splasnuo entuzijazam. To definitivno nije Ina, moja boginja s Vrhovca. To je ipak samo Stojka i ma koliko se trudila biti seksi, nije joj polazilo za rukom.

„Pa u pičku materinu, kako to izgledaš… Dam ti bon za najljepše žensko rublje, a na tebi to izgleda ko ono kad je moja baba trpala meso u onu mrežicu za kulenovu seku. Daj malo pazi na sebe, trči po nasipu, vježbaj. Živiš blizu Bundeka.’’

U tom trenu sam spazio Vedranu Rudan kako plaća na kasi novu satensku spavaćicu. Odmah su mi kroz glavu prošle neugodne uspomene kada sam je isto ovako sreo u butiku cipela i tamo je zaprosio, misleći naivno da ću si tako osigurat egzistenciju nakon šta me Možemo! izbaci iz gradskog stana.

„Ej, Svirac, moj nesuđeni, hahaha. Vidim, našao si nešto mlađu žensku. Od kud tebi lova da curu vodiš u Liscu? Šta su u Nacionalu podebljali plaće, kao što sam ja imala u Pukanićevo doba?’’

Nisam joj se stigao pohvaliti svojim bonom jer je Stojka, čim je čula utješni ženski glas, briznula u plač.

„Šta je tebi, mala, ne uživaš u kupnji?” sućutno će Vedrana.

„Ne… Ovaj kreten mi je rekao da sam debela kravetina, da mi noge izgledaju ko dva kulena. I još me tjera da trčim po nasipu po ovakvoj hladnoći”, šmrcala je Stojka baš kao da je nazebla na nasipu.

„Pazi ti, đubre muško, kako se osilio čim je omirisao lovu.’’

„Odvratni licemjer. Zamisli, Vedrana, prošle nedjelje je klečao tu na Trgu za čednost žena. A sada od mene pokušava napraviti neku Ivanu Knol.

„Ma kakva Knol, ti ovakva četvrtasta prije podsjećaš na Knorr kocku”, pobjeglo je iz mene.

„Kako si to dopuštaš? Klepi tog ušljivca”, popizdila je Vedrana

Stojka kao da je samo to čekala. Dograbila je ruku od lutke na kojoj je visio crni negliže i zamahnula prema meni kao toljagom. Potrčao sam van, a ona je izjurila među masu u seksi donjem rublju.

„Gle, Ivana Knol za siromašne”, dobacio je na Ilici neki šaljivdžija u hrvatskom dresu.

Stojka je postiđeno, brzinom lisice zbrisala natrag u Liscu. Tip u hrvatskom dresu upitao me:

„Šta se to dogodilo, frende? Škicao si ženske dok isprobavaju seksi rublje u kabini?”

„Me ne, ne pitaj. Sve su krivi bonovi za žene na Božić… Hoćeš ih razveselit, a sve ispadne teško sranje. Nije žvaka za seljaka. Stari moj, ako ti u firmi ponude bon za ‘žene i djevojke’, ti uzmi samo one za Lidl. U ova krizna vremena najvažnije je napunit želudac. A ove ženske kerefeke okači mačku o rep.’’

Produžio sam prema Trgu i u izlogu knjižare ugledao novu knjigu o ruskim nihilistima. Pa da, ja sam sličan njima. Između Šekspira i kobasice, uvijek biram kobasicu. A između jesti ili jebati uvijek ovo drugo.