Hitan sastanak imam s gospodinom Primorcem”, rekao sam zgodnoj plavuši na recepciji poliklinike Sveta Katarina u Šubićevoj.

Dragan Primorac uskoro se spustio po mene.

“Možemo razgovarat negdje di smo sigurni da nas ne prisluškuju?” rekao sam.

Primorac me uveo u podrum poliklinike. Nadao sam se da to nije mrtvačnica u kojoj on vrši svoje forenzičke pokuse. Isključili smo mobitele na kojima ionako nije bilo signala.

“Vi ste mi odnekud poznat”, Primorac mi se zagledao u lice.

“Imali smo se prilike ljetos upoznat na Braču… Uhvatili ste me s lažnom narukvicom u rizortu u Supetru.”

Primorac se namrštio.

“Da, sjećam se… I što sad hoćete od mene?’’

“Imam presudnu informaciju za vas, za vašu predsjedničku kampanju.”

“Što, recite?”

“Prošli petak u jednom kafiću u centru Zagreba prišao mi je neki čudan lik slavenskih crta lica. Naglasak je imao kao Rade Šerbedžija kad u holivudskim filmovima glumi ruskog mafijaša.”

“Što je htio od vas?” Primorac se vidno zainteresirao.

“Prvo me pitao jesam li taj i taj. Kad sam odgovorio da jesam, pitao me da li bih volio dodatno zaradit neki novac od svog pisanja. I uz to još popiti desetak piva i ručati u onom nekom ruskom restoranu…”

“I što ste mu odgovorili!?”

“Naravno da bih volio, to sam mu odgovorio. I pitao što trebam napraviti. A on mi je odgovorio doslovno ovako: morate samo na društvenim mrežama napisati nekoliko tekstova koji ismijavaju Dragana Primorca.”

“Bože dragi, Rusi! Znači, informacije koje sam imao bile su točne! Nisam bezveze tražio od DORH-a da ispitaju sve to u vezi trolova koje Rusi novače da bi me ismijavali na društvenim mrežama!” Primorac je pljesnuo dlanovima kao Šerlok Holms kad bi došao do nekog detektivskog otkrića.

“Očito niste ništa tražili bez razloga. Najgore što za ismijavanje vašeg lika i djela kao potencijalnog budućeg hrvatskog predsjednika vrbuju nas hrvatske pisce koji pišemo humorističnu prozu. Kladim se u njegov šešir da su i Antu Tomića vrbovali i platili masno da vas ismijava. Njemu to sigurno nije teško palo, ali meni kao sinu hrvatskog branitelja nije bilo svejedno. Shvatio sam kao obavezu da vas upozorim na ono što se događa.”

“Hvala, mladiću, svakako ste dobro postupili. U interesu svih građana Hrvatske, a i mene samog, bilo bi dobro da o svemu tome date iskaz u medijima.”

“Joj, to ne mogu… Pa Putin bi me istog trena dao likvidirati. Njegovi tajni agenti mogu po Europi radit što ih je volja. A meni je zdravlje ionako narušeno. Od jeftinog pića, duhana…”

“Razumijem vas, da. Nije to šala. Previše tražim od vas.”

“A zbog vaše denuncijacije čak sam morao prekinut svoje ljetovanje na Braču gdje sam na morskom zraku liječio pluća, jetru. Moram se sam liječit, jer znate i sam kakve su kod nas u Hrvatskoj bolnice, u kakvom je rasulu zdravstveni sustav. Ljudi mjesecima čekaju na pretrage, neki i godinama. U međuvremenu umru. Normalnu, zdravstvenu skrb mogu imati samo oni koji imaju gomilu novca za pretrage i liječenja u privatnim poliklinikama kakva je ova vaša. Vama privatnicima dobro ide. Pogotovo kad surađujete s državom. Vaša predsjednička protukandidatkinja Ivana Kekin rekla je da je država vašoj poliklinici samo u ovoj godini isplatila više od pola milijuna eura.”

Primorcu se nakon ovih mojih riječi ponovo smračilo lice.

“Sad mi djelujete kao trol gospođe Kekin. Što mi zapravo želite reći?”

“Da nemam love za skupe zdravstvene preglede, a u općim bolnicama nikad neću doći na red. A lagano starim, četrdeseta mi je na vratu, kosa mi se već lagano prorjeđuje, ko zna u kakvom mi je stanju jetra, prostata i ostalo. Ako mi vi ne omogućite besplatni sistematski pregled i liječenje u vašoj poliklinici, morat ću uzet prljavi novac od Rusa da bih imao za liječenje. Kašalj me ubija… živim u vlažnoj potleušici…”, počeo sam glasno kašljat.

Primorac se odmaknuo od mene kao da sam kužan.

“Odlučite. Ili me pregledajte ili ću vas žestoko ismijavat na društvenim mrežama. Čitava Hrvatska kidat će se od smijeha na vaš račun. Nećete od srama moći na ulicu izaći. Naravno da nitko neće glasat za vas. Rejting će vam past na nulu. Čak će Ivana Kekin dobit na izborima više glasova od vas.”

Primorac je stisnuo usne.

“Daj, dođite”, rekao je.

Odveo me u neku sobu u prizemlju.

“Zavrnite rukav…”, uzeo je s police nešto nalik slamčici.

Na tu slamčicu pričvrstio je iglu. Ispružio sam ruku prema njemu. Zabio mi je iglu u ruku. Moja krv tekla je niz slamku. Valjda sam jedini Hrvat kojem HDZ-ovac doslovno pije krv na slamku, prošlo mi je kroz glavu. Vaticom mi je obrisao krvavu rupicu na ruci. Rekao da idući tjedan dođem po nalaze.

Na izlasku iz poliklinike osjećao sam se preporođeno. Čovjek se počne puno bolje osjećati kad zna da se netko brine o njegovu zdravlju. Toliko sam se dobro osjećao da sam poželio otići na Bajagin koncert u Arenu. Tamo će sigurno sve bit prepuno milfara. A to je dobar poligon. Uz Bajagine pjesme prisjetit će se mladih dana kad su još bile sretne, prvih ljubavi i svih tih sranja. A tu onda ulijećem ja… Mogao bih ih čak nekoliko u jednoj večeri potorbat kad im Bajaga svojim evergrinima razbukta nemir i strast za brzom avanturom dok im doma muž ili dadilja čuvaju djecu.

“Nije votka rakija/Mada noćas udara/Tuga mi je velika/velika ko Rusija…”, zapjevušio sam Bajagine stihove. I pomislio da je vjerojatno i Bajaga ruski trol koji će usred Zagreba kroz svoje pjesme promicati rusku propagandu.

Zdravstvujte, naivna hrvatska publiko!