Gmizao sam u žbunju, tražio dovoljno veliki prorez kako bih mogao snimiti premijera Plenkovića. Oko vrata mi je visio fotić marke Leica, uzeo sam ga od bivšeg novinara Čumandre kod kojeg trenutno živim. Hvatao sam jedinstvenu priliku da snimim Plenkija kako se sunča na svojoj terasi u luksuznoj podsljemenskoj zoni. Dan prije načuo sam u Kroli da se tamo pojavljuje svake večeri između 18 i 20 sati ne bi li izbjegao jako sunce. Trebao mi je novac, a ovo je bila idealna prilika za laku zaradu. Ljeti se sve redakcije jagme za fotkama političara u kupaćim gaćicama.

Pokušavao sam pronaći idealno mjesto za senzacionalne fotke. Nakon gotovo sat vremena bauljanja, ukebao sam na kraju ulice dovoljno veliku kuću za koju mi se činilo da nitko u njoj trenutno ne živi.

Pažljivo sam se počeo penjati uz rub kuće, vješto poput mačke. Idealnu priliku za fotkanje premijera vidio sam u kutu terase na prvom katu. Tek što sam se uzverao na tu jebenu terasu, u šoku sam spazio pomalo luđački pogled lijepe djevojke, žene. Bila je vidno uznemirena, pomalo plačljiva. Kada me spazila, kao da je spasitelja vidjela. Počela je izgovarati moje ime, odnosno prezime:

“Svirac!”

Zaprepašteno sam gledao u tu čudnovatu priliku koja pilji u mene i još mi zna ime.

Nakon gotovo pola minute oglasio sam se i pitao pomalo bahato – šta je?

A kad sam vidio da mi je od straha ispao i razbio se Čumandrin raritetni fotić, totalno sam se izbezumio.

“Kravo glupa, šta me gledaš ko da si Isusa vidjela i još me tu plašiš. Idi u kurac!” otresao sam se.

Sad sam gotov, pomislio sam, pozvat će mi interventnu murju.

„Nema veze, Svirac, tebi bih sve dopustila”, izrekla je umirujuće nježnim glasom vidjevši moje uplašeno lice. Prije nego što sam i uspio pobjeći, ščepala me za ruku i odvela u neku ogromnu kućerinu.

Onda je počela pričati o svom životu. Ja sam svako malo čeznutljivo kroz prozor pogledavao Plenkovića kako se na svojoj terasi zavalio u dječji bazenčić, sva se voda prelila. Za tu fotku dobio bih hrpu love. Ova bogatunka nije se gasila. Iz tog što je govorila shvatio sam da je život bogatih još puno usraniji od života nas siromašnih.

Usred priče o nekoj časnoj sestri koja ju je toliko tukla da joj je slomila plastični rajf na glavi izvadila je paketić bijelog praha i počela zlatnom Visa karticom mrviti grudice na staklenom stolu kao moja baka rezance od tijesta.

“Uzmi”, rekla, je pružajući mi očuvanu novčanicu od 50 funti.

Pomalo bahato istrgao sam novčanicu iz njene ruke i nagnuo se nad stol praveći se da znam šta radim. U međuvremenu je rasplela o svom starom, nekim žešćim HDZ-ovcem čiju je fotku na zidu okrenula na drugu stranu brzinom munje.

„Šta tuliš?” pitao sam je. „Plačeš tu na svojom sudbinom, a ja na biciklu dostavljam knjige. Nemam ni auto ni vozački.

Osjećao sam se kao u nekom Bergmanovu filmu. A ta ženska je onako visoka, plava fakat je izgledala kao neka od onih zgodnih, ali katoličanstvom i krutim odgojem sjebanih žena u Bergmanovim filmovima. Naročito me taj osjećaj spopao nakon prve lajne bijelog. Lijepo me je to opralo. Pomalo sam zavidio ovim podsljemenskim moronima koji to stalno uzimaju dok sam ja svoje životne jade ispirao lošim vinom iz umornih zagrebačkih kafića.

“Učinimo nešto ludo, Svirac, ovaj život je tako dosadan i tko zna šta će sutra biti…”, počela je patetično.

“Napravimo nešto ludo, još noćas!” konstantno je ponavljala. Pomalo uplašeno sam je pogledao. Nadao sam se da je neću morat torbat jer to u ovom stanju nisam mogao. Odahnuo sam kad je rekla da izađemo. Malo svježeg zraka bi mi baš godilo, pomislio sam i naivno krenuo za njom. Ta kokainizirana mjesečarka je u jednom trenutku izvadila daljinski od garaže i bulaznila o tome kako je noćas pravo vrijeme za to. Još uvijek nisam shvaćao o čemu priča. Ubrzo sam se našao na vozačevu mjestu nekog opakog auta. Izgledao mi je ko auto od Dilana iz Beverli Hilsa.

Očito je vidjela moju izbezumljenost.

„Nije tako teško”, rekla je.

Šta ću sad pobogu, šta mi je sve ovo trebalo? Glupi političari i sitne strasti… Pomislio sam na majku i starog, pitao se hoću li ih više ikada vidjeti. Ubijala me neka sentimentalnost. Nisam znao da je to od te kurčeve lajne, mislio sam da se opraštam sa životom.

Odjednom mi se u ruci našao mjenjač, a ona mi je objašnjavala gdje je kočnica, gas, šta je R, šta je D. Nisam ništa razumio. Želio sam samo što prije pobjeći od svega. Bila je uporna, a mene je sve ovo satralo pa sam i ne znajući kako izašao iz te svemirske garaže, a auto je sam krenuo niz laganu nizbrdicu. Možda sam se trebao bolje koncentrirati, ali nisam, ništa je nisam slušao. Vrludao sam ko manijak lijevo desno dok me policajac ispred Plenkovićeve kuće gledao kao totalnog debila. Očajnički sam tražio spas u njemu, ali nije me razumio. Moje mahanje i dozivanje upomoć nije ni mogao čuti. Taj moderni murjak s fensi slušalicama na ušima samo je promatrao moju nevolju. Valjda se i on razbio od bijelog i sad sluša neko alternativno sranje šta ga kuže samo ovi iz tih kvartova.

Pomolio sam se, zatvorio sam oči i stisnuo po gasu. U idućoj sekundi bio sam zabijen u Plenkovićevu ogradu. Lupao sam mahnito po vratima. Onda mi je sijevnulo da mogu izaći kroz krov.

Sumanuto sam se popeo, nisam ni skužio da sam si pomogao tako što sam se nogom oslonio o njeno tjeme. Kosa joj je izgledala kao zlaćana ugažena slama. Zavrištala je i počela plakat, ne valjda što je boli, nego što se razočarala u još jednog muškarca. Dok je na radiju svirala ne ljubavna pjesma nego ‘’Zlatne godine’’, čuo sam kako tužno zaziva svog pokojnog oca.