Čim je na Markovu trgu spazio reportera s mikrofonom, mladac koji je bio s nama u društvu odjurio je do njega i prikeljio se uz njega dok je ovaj uživo s mjesta događaja izvještavao za Dnevnik. Reporter se sav stiltao. Okrenem se prema svom poznaniku s kojim sam došao na ovaj tihi prosvjed protiv kovid-potvrda, kažem mu:

“Ovo sad već postaje hajka na novinare. Ovo je jedan oblik nasilja… Daj reci tom malom da pusti čovjeka na miru, još će otkaz dobit zbog traljavog javljanja uživo. Pa ti bi barem trebao imat razumijevanja prema kolegi, novinar si.”

“Bivši novinar. Sad me sram što sam se ikada bavio tim poslom. Povraća mi se od samog sebe kad se sjetim kako smo u EPH-u svi morali pisat pohvalne tekstove o Todoriću jer nam je Agrokor masno plaćao za oglase”, govorio je to više punašnoj ženskoj pored sebe, nego meni.

Ta ženska pored njega bila je roditelj odgojitelj baš kao i moj poznanik bivši novinar. Upoznali su se nedavno na prosvjedu protiv ukidanja plaća roditeljima odgojiteljima.

Pozovem poznanika malo na stranu.

“Gle, vidi se iz Rafal aviona da je između tebe i one ženske nastala kemija”, govorio sam mu na uho da me bolje čuje u svom tom žamoru prosvjednika oko nas.

“Nije ona ‘neka ženska’! Ona ima svoje ime, rekao sam ti kako se zove. Nada. Istina da mi je pružila tračak nade u ovom mraku. Ali ne na onaj prizeman način koji takvi kao ti jedino poznaju.”

“Pazi da se ne spetljaš s njom, to bi te do kraja uništilo. Da ti žena išta sazna.”

“Ne bi ona moja skužila da se petljam s čitavim haremom. Ona je sva u svom poslu, samo je karijera zanima. S djecom jedva navečer provede dvadeset minuta. Sve oko odgoja, kućanstva je na mene prebacila. Dok do kraja ne puknem.”

“Pa Bandić ti je za to i davao mjesečnu plaću, da skrbiš o djeci i kućanstvu, sam si na to pristao. Ali Tomašević vam je to sad ukinuo. I zato ti kažem, ne petljaj se s tom ženskom, obadvoje ste sad na meti mejnstrim medija, društva. Em ste roditelji odgojitelji em ste protiv kovid-potvrda. Zajedno nemate nikakve šanse. Morat ćete djecu slat u poštu, knjižnicu, MUP… Vas dvoje uskoro nećete smjet ni u dućan.”

Njemu se na te moje riječi prkosno stisnu usne.

“Da, svima smo na meti. Ali baš zato se moramo borit zajedno.”

“Okej, borite se zajedno. Al nemojte ništa drugo radit zajedno. Pogotovo ne neko novo dijete. I ovako ih imate previše. Vas dvoje da se odlučite na zajednički život, imali biste na kupu šestero djece. A oboje ostajete bez plaća za roditelje odgojitelje. Dakle, teška propast. Zato ti još jednom kažem, svoju probuđenu seksualnu energiju ispoljite samo kroz ove prosvjede. Eventualno neko torbanje, ali da nitko ne sazna.”

“Baš se našao tko će mi dijelit savjete o odnosima sa ženama. Kad si zadnji put imao odnos s ikakvom ženom?” podrugljivo mi je odvratio.

Zamislio sam se.

“Ne petljam se više s njima, to donosi samo nevolju, pogotovo u ovim kriznim vremenima kad žene traže čvrste veze a ne zajebanciju. Kad bolje razmislim, zadnje što sam pokušao u vezi žena je kad sam prošle godine poslao mejl Makronovoj suprugi Brižit.”

“Ahahaa, pucaš na visoko. Šta si joj pisao?”

“Ma, gledao sam dokumentarac o njoj, vidio tamo da jako brije na pisce, obožava Uelbeka, ona je sigurno i utjecala na to da mu Makron dodijeli orden časti. Bila je jako utučena kad je shvatila da mladi Makron nema nikakvog literarnog dara, pa se morao uhvatit politike. Uglavnom, predstavio sam joj se kao pisac iz Hrvatske i molio je da me pokuša progurat na parišku scenu jer venem u ovoj hrvatskoj literarnoj močvari. Užasno sam se razočarao kad sam vidio da je Makron stigao bez Brižit. Siguran sam da bi ona tražila susret sa mnom da je došla u Zagreb.”

“Ako baš voliš starije gospođe, ajde s nama sad nakon prosvjeda pod prozor Alemki Markotić. Mi ćemo joj poručiti: No pasaran. A ti joj onda možeš otpjevat serenadu.”

Nisam imao pametnija posla, pa sam se fakat s manjom skupinom ljudi nakon prosvjeda na Markovu trgu otklatarao pod prozor stožerašice Markotić.

“Alemka, jaaaviii se!” urlali su svi oko mene.

Alemka Markotić izvirila je na prozor s bijelom, čipkanom kapicom za spavanje na glavi.

“Tko ste vi? Što hoćete od mene? Zašto me uznemiravate u ovaj kasan sat?” uzdrhtalim će glasom.

“Mi vas uznemiravamo!? Uznemirili ste vi nas onom svojom izjavom na Laudato TV-u!” izderala se Nada.

I onda od riječi do riječi ponovila izjavu Alemke Markotić koju je ova izgovorila nedavno u emisiji na Laudato TV-u. Ono da su prije cjepivima eksperimentirali na djeci iz Azije i Afrike kako bi uhranjena djeca Europe dobila sigurna cjepiva. A da je korona donijela kozmičku pravdu jer se sad nova cjepiva testiraju i na djeci Europe.

“U prisustvu onog karizmatičnog velečasnog iz vas je prokuljala istina, niste je više bili u stanju kriti od naroda!” baš i dalje sere Nada Alemki Markotić pod prozorom.

“Kojeg velečasnog, onog što je tvrdio da nakon cijepljenja tijelo postaje poput magneta?” Markotić je povratila hrabrost i smisao za ironiju.

Da pojačam tenzije izvučem metalnu žlicu iz džepa na jakni. Žlica je bila toliko ljepljiva od hrane iz Kauflanda koju jedem vani jer mi se gadi jesti u mom prljavom stanu, da mi se bez problema prikeljila za masno čelo.

“Velečasni je imao pravo!” ekstatično ću.

Nastane metež. Netko je od susjeda pozvao policiju. Prosvjednici se razbježe. Ostanem pod prozorom samo ja sa žlicom na čelu. Policajac me upita što ja ovdje radim. Brzo se snađem:

“Pjevam gospođi Alemki serenadu.”

I u maniri gospona Fulira zapjevam: “Ja ljubim, jer strune srca glasno poje…”