Čekao sam starog u Varšavskoj. Zakazao mi je hitan sastanak kod Horvatinčićevih garaža. Po običaju je kasnio. Ne znam što je uopće radio u Zagrebu. Možda je došao tražit logopeda za svog zaostalog sina Gojka kojeg je dobio s novom ženom, tu nesretnicu upoznao je dok su dizali pobunu u šatoru pred Ministarstvom branitelja. Već bih zaboravio da je taj šator ikad postojao da se Škoro i Hasanbegović u kampanji za gradonačelnika opet nisu počeli pozivat na rat i hrabrost branitelja, žarom onih koji to sami nisu iskusili.

Za stolom u blizini bivšeg kina Europa spazim kolumnista Sandija Blagonića. Jeo je varivo s graškom. Što je najluđe, na terasi kafića par metara udaljenoj sjedio je i njegov imenjak Sandi Cenov, pušio baterijsku cigaretu i u licu bio toliko uščuvan kao da još uvijek traju devedesete i zlatno doba dens muzike. Pjevača Sandija nisam poznavao, ali sa Sandijem Blagonićem nedavno me na degustaciji đin tonika na Zapadnom kolodvoru upoznao novinar Petar Štefanić. Popio sam tamo previše tog besplatnog đin tonika, to me ohrabrilo pa sam počeo veličat Bandića koji mi je kao zaslužnom piscu Zagreba dao gradski stan u Dubravi. Blagonić me, sjećam se, prezrivo pogledavao i pitao Štefanića kako to da se druži s takvim seljačinama.

Odlučio sam ispravit taj loš dojam koji sam ostavio, pa sam sad, da ubijem vrijeme čekajući starog, prišao Blagoniću, pozdravio ga srdačnošću veselog, pitomog Slavonca.

“Ej, bok, lega”, pobjegao mi je moj otegnuti slavonski naglasak.

On se na to namršti kao da je u varivu pojeo gnjili grašak. Da razbijem nelagodu nastavim:

“Nekad smo ovdje prosvjedovali, borili se da Varšavsku ne osvoji Horvatinčić, a sad tu jedemo variva, salate, gutamo hranu kao što konzumerističke, skupe aute a s njima i ljudske duše guta Horvatinčićeva garaža. Ulaz u tu garažu ispod Varšavske podsjeća me na ulaz u Danteov pakao. Zlo je nakratko pobijedilo…”

“Zlo je meni od takvih kao ti. Tamo na Zapadnom kolodvoru veličao si Bandića, a sad mi tu glumiš buntovnika iz Varšavske. Šta, vidio si da će Tomašević nadmoćno postat novi gradonačelnik, pa brzo mijenjaš strane”, otrese se Blagonić.

“Lega, nemoj tako.”

“Nisam ti ja nikakav lega. Nismo mi zajedno Lego kocke slagali. U pripizdini u kojoj si odrastao valjda nisu ni postojale Lego kocke, slagao si palače od kokošjeg izmeta. Tvoja ekipa su Peternel, Raspudić, ekipa iz provincije koji mijenjaju strane radi vlastitog probitka. Jedan dan ljevičari, drugi desničari. Takav je i Bandić bio. Tipična narav homo provincijalikusa.”

“Bolje nego homoseksualaca kao vi tu Zagrepćanci iz centra”, zarežim.

“Eto ga, čim mu malo zagrebeš po gruboj seljačkoj koži, iz njega kao Elijen iskoči mali, zadrti homofob. Ajde ti svom legi Peternelu, obojica se oblačite kao kondukteri na relaciji Čazma-Babina greda. Nije greda stari, ali onda bar ne pokušavajte se tako očajnički prišljamčit urbanoj ekipi. A onda kad vas ta ekipa odjebe, počnete desničarit, režat na svakog kao psi u dvorištima u tim vašim selendrama”, Sandi mi se osmjehne osmijehom Barbikinog Kena.

“Tu si, tudume!” začujem svog starog.

Varšavskom je hodao s crnom šiltericom na kojoj je pisalo HOS, a ispod toga Za dom spremni. Užasno sam se zasramio da Sandi ne skuži da mi je to otac. Brže bolje požurio sam prema starom, odvukao ga natrag prema garaži u kojoj je parkirao auto. Nervozno sam ga pitao zašto je došao u Zagreb, zašto me tako hitno treba.

“Moraš mi obećat da ćeš glasat za Škoru! Napokon neka korist šta živiš u Zagrebu! Morat ćeš slikat listić da vidim za koga si glasao. Ovo je povijesni trenutak za našu napaćenu Slavoniju. Da u pederski Zagreb postavimo Slavonca za gradonačelnika. I to ne bilo kojeg Slavonca, nego onog koji je ispjevao Matu. Mata je rođen jedne nedilje…”, u euforiji zapjeva stari. Po dahu sam mu osjećao da je nacvrcan.

“Di si pio?” pitam ga.

“A di nisam? Bio sam jutros u Zaprešiću kod Smiljana i njegovih. On na Škorinoj listi osvaja Zaprešić. Nećemo crvenim kmerima dozvolit da se ponovi loša četrdeset peta!”

“Kod Smiljana? Jel to Tomaševićev tata?”

“Je, slavili smo kako mu se sin napokon trgnuo, napravio nešto od sebe. Ako Škoro ne pobijedi, mali Smiljanov postaje gradonačelnik. Još malo pa se više neće vozit na biciklu ko neka snaša. Za razliku od tebe uspio je položit vozački, uskoro će on mercedesa vozit. A ti ćeš do smrti na biciklu. Valjda ćeš se i na onaj svijet na biciklu prevest, jebo te bicikl”, sneveselio se stari.

“Odjednom ti je i Tomašević, perjanica lezbo-komunista i lenjino-sotonista bolji od mene. Ja barem nisam kao on okružen djecom komunista”, ironičnim ću tonom.

“Nek je on okružen djecom komunista, al on je zato sin hrvatskog branitelja. A stric mu je monsinjor Ivo. Ivo ga je i vjenčava u crkvi na Sljemenu. Crveni kmeri oko njega prije bi u Sibir nego se u crkvi vjenčali. Tako da se ja ne bojim za malog Smiljanova. Bojim se za tebe. Ti ako ćeš se i vjenčavat, to će bit u onom parku za pedere šta ih oće izgradit Rada Borić i njezin sindikat lezbijka”, stari je svojim opaskama uspio u meni probudit ljubomoru na Senfa. Da, on ima brak, vozačku, uskoro i poziciju najmoćnijeg čovjeka u Zagrebu. Jedino što ga još povezuje s nama luzerima je što nema djece, nego nekakvog buhatog psa bez pedigrea. Vjerojatno će i na tome poradit sada kad je uspješno riješio karijeru… A ja? Na rastanku sa starim zajahao sam na bicikl kao na vlastiti poraz.