Na povratku iz Višegrada u stanu me dočekao novi šok. Osim mog nametnutog mi cimera Prleta, unutra su bili neki muškarac, žena, dvoje djece. Kao šlag na tu gorku tortu iz kupaone izađe redatelj i aktivist Dario Juričan. Čim me ugledao, nacerio mi se u facu.

“O, naš izdajnik se vratio… Vidio sam da si u Andrićgradu nahuškavao Kusturicu da napadne novu vlast u Zagrebu.”

“To sam se zajebavao. Tamo je bila ekipa iz Zabranjenog pušenja. Izveo sam tu foru u stilu Top liste nadrealista. Ti bi barem to trebao razumjet. I sam se služiš sličnim postupkom. Veličaš zlo i kriminal kako bi ga kroz to veličanje razotkrio, osvijetlio reflektorom”, spustio sam olinjalu putnu torbu na vonjavi tepih.

“Kad si već toliko protiv nepravde u društvu, onda sigurno nećeš imat ništa protiv što sam u stan doveo obitelj koja zbog Plenkovićeve nesposobnosti već godinu dana životari u kontejneru. A nekad su imali stan u centru. U potresu je njihova zgrada dobila crvenu oznaku.”

“Molim!? Meni u stan si ih doveo? Pa nek tvoj Tomašević pokrene obnovu, na obećanjima o obnovi je i dobio izbore! Ali njemu je, vidio sam, važnije uvodit jebeni građanski odgoj u škole! Koji kurac je uopće taj građanski odgoj! Učit će djecu finim manirima i plesanju valcera? Otkad je to ljevici do građanskog odgoja? Prava istinska ljevica nekad je igrala na seljake i radnike! Građanin je isti kurac ko malograđanin!” razblebetao sam se uslijed stresa.

“Ti bio bio najsretniji da se u škole uvede seljački odgoj. Da im na nastavi puštaju Škorine pjesme i uče ih kako kleknuti pred raspelo. A što se tiče stana, opet si, pajdo, zaboravio da ovo nije tvoj nego gradski stan. A ti si ga privremeno i mimo zakona dobio besramno ližući pokojnom Milanu dupe. I opet si zaboravio da Uskok ima snimku na kojoj je sve to zabilježeno”, Juričan popravi kačket na tjemenu.

Pomislim na pjevača Marka Perkovića. Prije par tjedana poslao sam mu mejl, ponudio sam se doći kod njega u Split i istražit slučaj u kojem ga susjedi optužuju da je zaposjeo krov zgrade iako mu ne pripada. Još mi nije odgovorio na moju ponudu. A ja kao da sam samog sebe ukleo s tim javljanjem popularnom pjevaču. Evo, sudbina mi je priredila da na vlastitoj koži osjetim kako se osjeća Marko Perković nakon svih optužbi u medijima da je uzeo kvadrate koji nisu njegovi. Ovako na prvu mogu reći da nije nimalo ugodno. Pogotovo jer onda svatko misli da ima pravo upast ti u stan kao što je meni upao Juričan, a Tompson se žalio da je njemu u njegov prostor upala novinarka Danka Derifaj dok je radila prilog o susjedima koji se žale na Tompsonovu gramzivost. Kroz glavu mi prođu Markovi stihovi „Ne daj na se, ne daj svoje, Nemoj tuđe, prokleto je.” Nadahnut tim stihovima, glasno se usprotivim Juričanu:

“Ne može nas bit šestero u stanu! Ovdje jedva ima mjesta za dvoje!”

“Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Ako ti ne paše, ti slobodno iseli i vrati se u Đakovo”, opet mi se Juričan naceri u facu.

“Mi ne želimo da zbog nas itko bude otjeran iz stana”, progovorio je muškarac u kariranoj košulji. I ponosno priklopio:

“Radije ćemo se i ovu zimu smrzavat u kontejneru. Mom djedu su tako u Slavoniji nakon Drugog svjetskog rata nudili kuću u kojoj je živio neki odbjegli fašist. Djed nije htio ni čuti za to. Uz pomoć sinova i kćeri izgradio je sebi novu kuću.”

“Šta niste čuli, nije to njegov stan, to je gradski stan! A Tomašević je svima vama koji živite u kontejnerima obećao da će vas preselit u gradske stanove. Pa vi imate djecu koja se smrzavaju, a ovaj parazit živi u gradskom stanu da bi mogao po čitave dane lokat i usput pisat najgore tračerske bljezgarije koje mu je samo Bandić uzimao pod književnost!”

“I britanski Gvardijan koji me proglasio najboljim piscem Zagreba”, podsjetim ga.

“Ajmo mi natrag u kontejner. Ne želim dobivati ništa preko tuđe nesreće”, muškarac će.

Njegova žena problijedi. Grune:

“Uvijek si takav, čitav život ljudima se uklanjaš s puta! Zato i živimo već godinu dana u kontejneru dok se hadezeovci tove i kupuju si na hrpe stanova kao onaj Bačić s HTV-a! Nećeš valjda dozvolit da ti djeca još jednu zimu provedu u kontejneru! Kakav si ti to otac!?”

“Supruga vam je potpuno u pravu”, prisnaži Juričan.

Prle, konceptualni umjetnik koji se zarekao da će se ponašati kao pas sve dok se u Hrvatsku ne vrati komunizam, glasno je zalajao na mene.

“Reci ljudima da mogu ostat u stanu! Oni bi tu sretno živjeli, Prle bi bio njihov kućni ljubimac… Reci im da ostanu! Vidiš da imaju djecu, sebični gade!” Juričan je gužvao svoj kačket u šaci.

“Ja imam nešto puno važnije od djece. Svoje knjige. I one koje tek moram napisat. Ja sam kroničar ovog grada. Ne mogu kroniku pisat iz Đakova. Lako je naštancat djecu, puno je teže pisat knjige!” odsiječem.

“U redu, čovjek je rekao svoje. Tko smo mi da remetimo njegovo umjetničko poslanje. Vraćamo se u kontejner”, pomirljivo će muškarac u kariranoj košulji.

Njegovi sin i kći u isti mah briznu u plač.

“Šta nam to radiš, prokleti slabiću! Šta to radiš svojoj djeci!?” izdere se njegova žena.

“Jednom kasnije bit će mi zahvalni na ovome. Kao što je moj otac kasnije bio zahvalan svom ocu što nisu ušli u fašistovu kuću”, s nekim suludim stoicizmom odvrati joj muškarac.

Dok su izlazili iz stana, žena je zastala pored mene. Skupila je u ustima slinu i pljunula me u lice. Pljuvačka mi se slijevala niz obraz pa je izgledalo kao da sam pustio suzu nad tužnom sudbinom ljudi koji će još jednu zimu provesti u kontejneru uzalud čekajući obnovu Zagreba nakon potresa kojeg već polako prekriva prašnjavi veo daleke povijesti.