Nakon što je s Anjom Šovagović protestno istupio iz HDZ-ova ODBORA ZA KULTURU, Dolenčić je došao režirat u provinciju kako bi nagnao Karamarka da napokon nešto poduzme

Šizofrena situacija, pitanje vremena kad ću puknut. S jedne strane imam od strane predsjedničkog ureda naručen kazališni komad o generalu Gotovini, s druge pak aktivno sudjelujem u akcijama odmetnutih ljevičarskih umjetnika, intelektualaca. Žongliram između tog dvoje na žici razapetoj nad ponorom ludila.

Ispaćen krizama vratio sam se u Đakovo, nadao sam se da ću se tamo malo psihički oporavit, stara će mi kuhat domaće juhe, ugađat mi. Neko ću vrijeme bit miran, danima neću vidjet niti jednog kulturnjaka osim dogradonačelnika Mirka Ćurića koji je prije desetak godina u Matici hrvatskoj Đakovo objavio roman Pavelićeva oporuka.

Ali gadno sam se prevario, očito se od hrvatske kulture ne možeš sakriti ni da odeš u Zambeziju. U Đakovu su bili i Anja Šovagović i Krešimir Dolenčić. Povodom ne znam koje godišnjice Šekspirove smrti odlučili su na ergeli postavit komediju San ivanjske noći. Naravno da je to podizalo, usijavalo atmosferu kojoj ja, okorjeli kulturnjak, nisam mogao odoliti.

Već drugu noć otperjao sam u birtiju Hajduk blizu ergele. U toj prozaičnoj birtijetini u kojoj se nekad s ekipom s ratišta oblokavao moj stari, sad je, dolaskom Dolenčića i Anje, atmosfera postala čak lagano poetska. Dolenčić se kroz dim cigareta prisjećao kako je režirao Kolindinu inauguraciju:

“I golubove sam za tu priliku naučio glumi! I golubove! Pa di ne bi vas!”

MLADI SLAVONSKI GLUMCI gledali su ga onim olfo dubokim, udivljenim pogledima koje po Zagrebu namještaju profesionalni glumci kad se redateljima ulizuju za uloge.

Našao se tu i neki lola s tamburicom, pa je uskoro Anja Šovagović zapjevala Ne dirajte mi ravnicu. A onaj refren “jer ja ću se vratiti” efektno je promijenila u “jer ja sam se vratila” što je izazvalo salvu oduševljenja kod lokalpatriota u lokalu.

Višemjesečno suhokarje pomiješano s đakovačkim rizlingom probudilo je u meni tetrijebski nagon za zavođenjem. S čašom u ruci sjeo sam do Elvire Vujčić. Znao sam je iz gimnazije. Uvijek je u dramskoj grupi dobivala glavne uloge u školskim predstavama. Oh, da, u to vrijeme gledao sam je kao nedostižnu božicu, kao neku gimnazijsku Enu Begović! Sad je ona za mene bila samo provincijska amaterka kojoj se posrećilo da dobije ulogu u Dolenčićevom hiru… Očito je, nakon što je zajedno s Anjom Šovagović protestno istupio iz HDZ-ovog odbora za kulturu, kapriciozno došao režirat u provinciju, radit s najtežim amaterima kako bi tim činom još deblje potcrtao Karamarku svoju uvrijeđenost i nagnao ga da napokon nešto poduzme, nanovo presloži kockice kulturnjačke vlasti.

Elviri sam nadahnuto govorio o Zagrebu, o svojim vezama u medijima, kazalištima, HAVC-u. A najviše o tome kako pišem dramu o generalu Gotovini naručenu od same predsjednice! Elivra me gledala i slušala kao da se pred njom utijelovio Mik Đeger. Natuknuo sam joj da je takvu bestidno lijepu vidim u ulozi Gotovinine ratne ljubavnice.

Od uzbuđenja se krenula natakat rizlingom skoro isto brzinom kao ja. Da bi pred fajront, životinjski napaljeni, završili na ergeli. Elvira je imala ključ od pastuharnice. Nestrpljivo sam je ljubio po vratu dok je otključavala vrata starinskim ključem veličine mog napetog penisa. Elvira je željela da je uzmem u štali lipicanera Ilka kojeg je, za svog nedavnog posjeta Đakovu, po grivi pomilovala engleska vojvotkinja Kamila. Elvira je očito patila na finoću, otmjenost. U meni je, bez sumnje, vidjela tipa koji će je uvesti u otmjene glumačke krugove u Sedmici i Kolažu. Dok sam joj raskopčavao gumbe na ispranim trapericama, po prvi put u životu osjećao sam se kraljevski moćno. Nije ni čudo što je vojvotkinja Kamila, tu na ovoj istoj ergeli, rekla mojoj staroj sam pljunuta kraljevska beba Đorđ. A moja stara sva ponosna spremila moju fotku iz djetinjstva natrag u novčanik.

Spuštenih hlača, spremao sam se stojećke prodrijeti u Elviru. Vani sam začuo neke glasove. To su Dolenčić i Anja došli na ergelu. Stali su baš ispred našeg lipicanera Ilka. Odabrali su ga da u predstavi glumi konja u kojeg se, omađijana crnom magijom, zaljubljuje Hermija kći Egejeva ili tko već. Dolenčić je uvjeravao Anju da će tog lipicanera, ako treba, natjerati i da progovori! Na što sam ja, skriven iza konjske guzice, zahrzao kroz nos:

“Neću glumiti u vašoj usranoj predstavi! Sad ste našli ponovo derat kožu s buđavog vola elizabetinskog kazališta! Šekspir je volovski ponizno svojom umjetnošću služio vladarici Elizabeti! A vi ste svom stranačkom vladaru Karamarku pljunuli u lice! Dali ste ljevičarima gorivo da se dodatno iseru po seborejičnom tjemenu desnice! I to samo zato što tebe, Anja, nisu stavili za ministricu kulture! Karamarko je njuhom iskusnog policajca osjetio da se ti ne bi bila u stanju dostojno obračnuti s ljevicom, vratiti im propisno za sve nanesene uvrede, poniženja! Ljevičari bi te obrlatili, ponudili ti još koju glavnu ulogu u svojim filmovima, serijama i piši kući propalo je! Gonite se ili ću vam kopitom na čelo urezat: Ilko vas nije volio!”

Iz tame sam ugledao Anjine uplašene oči.

“Đavo mi se obraća kroz tu konjusinu! Jer se po prvi put nisam ispovijedila na Cvjetnicu! Zbog razočaranja HDZ-om! Bježmo, Krešo!”

“Ovo je baš kao u Ivanjskoj noći! Kad zli duhovi lutaju naokolo i imaju svu vlast nad nama smrtnicima!” Dolenčić je, poput pingvina zastrašenog paklenim harpunom, zaglavinjao za Anjom prema izlazu.

Vražica Elvira obujmila me nogama.

“A sad se stvarno pretvori u izdržljivog konja…” šapnula mi je na uho.

Nisam bio siguran trebam li to shvatiti kao kompliment. Ali prihvatio sam se posla kao tegleći konj istreniran za oranje.