Tko u nedjelju nije bio na dočeku Bejbi Lazanje na Trgu bana Jelačića, teško da će više ikad imat priliku vidjeti, osjetiti slogu Hrvata sličnu onoj iz doba Domovinskog rata. Na istom okupljanju stajali su rame uz rame čelnici Domovinskog pokreta i Samostalne demokratske srpske stranke. I skoro svi s čipkanim tabletićima u ruci umjesto HDZ-ovim zastavama.

Bio sam presretan što je Bejbi Lazanja u modu vratio čipku. Meni je od pokojne bake Anke ostala hrpa čipke. Obožavala je čipku. Čudi me da nije nosila i gaće od čipke kakve sigurno nosi pobjednik Eurosonga, Švicarac Nemo. Taj Nemo otvorio mi je skroz nove vidike onom svojom izjavom da se potpuno oslobodio, skinuo ogroman teret sa sebe kad je shvatio da nije ni muškarac ni žena. Shvatio sam da je i meni jedan od većih tereta u životu to što moram biti muškarac. Žena bi mi bilo još teže biti, pogotovo u Hrvatskoj u kojoj svako malo neki muškarac premlati ili ubije neku ženu. Najbolje je biti kao Nemo, ni muškarac ni žena. Jedini problem je taj da u tom slučaju ne znaš s kim se torbat. Podjednako te izbjegavaju muški i ženski. Baš kao mene zadnjih godina, ma čitav život zapravo. Morao se na Eurosongu pojaviti Nemo da me prosvijetli kako to nije zato što sam ružnjikav, lijen, škrt, bez love i vozačke, nego zato što sam nebinarna osoba. A takvi su uvijek na vjetrometini. Pa i na Nema se sručila lavina mržnje, hejterskih komentara nakon što je pobijedio na Eurosongu. Internet gori od ruganja njegovoj suknjici, krivim nožicama u bijelim štramplicama. Isto tako su mene ismijavali kad sam u osnovnoj nosio bijele balerinke koje mi je stara ne znam zašto kupila umjesto crnih, muških papuča. Toliko nas ne podnose ni muški ni ženski da smo osuđeni na masturbaciju. Upražnjavam je otkad sam prekinuo s bivšom curom Stojkom, ima tome više od pet godina. Toliko sam zagorio da nije ni čudno da mi se digao na subrata Nema dok je u subotu na pozornici u Malmeu zavodljivo skakutao u svojoj suknjici i bundici. Naspram njega Bejbi Lazanja djeluje kao Tompson naspram Tajči, koja je također došla na Trg pjevati na dočeku Bejbi Lazanje. Od čitave estrade valjda jedino Tompson nije došao, njemu je zabranjeno pjevati u Areni i na Trgu bana Jelačića.

Do Milorada Pupovca stajao je kolumnist Novosti Viktor Ivančić. Pružio sam mu čipkani tabletić, ponudio mu da ga kupi za deset eura. Od svih tih ljudi na Trgu, jedino on i Pupovac nisu imali zaštitni znak Bejbi Lazanje – čipkani tabletić.

„Šta njemu nudiš, on mora štedjet. Teško da će idući mjesec njemu i njegovima iz Novosti sjesti plaća za protuhrvatsko piskaranje”, dobacio mi je Zlatko Hasanbegović.

„Zvučiš prilično prpošno za nekog koga Domovinski pokret nije uspio vratit na mjesto ministra kulture. Plenki vas je uspio sjebat. Ne da kulturu, čuva tamo svoje suho zlato Ninu Obuljen. Dobili ste ridikulozno ministarstvo demografije u doba kad se više skoro nitko ne razmnožava jer su Europu preuzeli sotonisti i nebinarne osobe, kako se vidjelo na Eurosongu”, odvratio sam mu.

„Tebe je sigurno s ekrana začarala ona irska vještica i sotonistica pa ne vidiš da je Domovinski pokret izvojevao svoju povijesnu bitku! Napokon smo uspjeli Pupovca izbacit iz vlade! Više neće moći financirati Novosti da šire velikosrpsku mržnju prema Hrvatima”, Hasanbegović je upućivao izazivačke poglede Pupovcu i Ivančiću.

„Ali Srbi više uopće ne mrze Hrvate. Uz Cipar, jedini su nam dali dvanaest bodova na Eurosongu. A Ukrajinci koje toliko tetošimo pišljivih četiri”, podsjetio sam ga.

„Eto, neka SDSS na naslovnicu zadnjeg broja Novosti stavi provokativni slogan u svom stilu: Srbi vama 12 bodova, a vi nas tjerate iz vlade!” nasmijao se Haski.

„Mislim da bi SDSS jedino spasilo da se ugleda na Švicarca Nema… Neka se izjasni kao nebinarna stranka, da nisu ni Srbi ni Hrvati. Tako bi sa sebe skinuli ogroman teret.” Spremio sam u džep čipku koju nitko nije htio kupiti.

„Pa ja se uvijek tako izjašnjavam. Ni Srbin ni Hrvat, nego Jugoslaven”, razmetljivo će Viktor Ivančić.

„Fakat, Jugoslavija je bila nebinarna. U njoj čak nisi morao birat stranke. Vladao je samo nebinarni Tito i partija”, ove moje zadnje riječi nitko više nije čuo jer je Tajči viknula s bine: „Hajde da ludujemo ove noći!”

Pomislio sam da bi to mogao biti slogan Eurosonga.

Poslije sam s novinarom Samirom Millom otišao na lazanje u Skalinsku. Pričao mi je o Lindi, bivšoj ženi Karla Ovea Knausgårda koju je upoznao u Malmeu. Sinoć su sjeli svi na cugu, Linda je bila ogorčena što Bejbi Lazanja nije pobijedio. Rekla je da ga je pokrao žiri. Europa hoće da muškarci budu ženskasti u suknjicama ko Nemo.

„I Knausgård je bio feminiziran, ali borio se protiv toga”, rekao sam.

„Da, nakon Knausgårda bila je u vezi s nekim domarom iz Bosne, samo da osjeti krv pravog muškarca”, odvratio je Samir.

Onda je naglo ustao, otrčao u vece. Kad se vratio, bio je sav blijed.

„Povraćam što god pojedem… Užasno mi je… Od sinoć mi je tako. Bio sam blizu bine kad je nastupala ona sotonistica iz Irske. Na kraju pjesme uperila je ruku i bacila na nas sotonske čini… Malom Nemu je kasnije uvalila svoju crnu trnovu krunu na glavu. Nakon pobjede nosio ju je na pozornicu i odmah razbio kipić koji je dobio kao pobjednik na Eurosongu. Kipić se razbio na dva dijela, a na svakom dijelu stršao je rog od stakla. Užas… Šta se to tamo dogodilo… Europa je pod vlašću sotone.”

„Što ćeš sad?”

„Ne znam… Ima u Šibeniku jedna baka koja se bavi skidanjem uroka. Arsenu Dediću je skidala uroke kad su ga proglasili Srbinom devedesetih. Njoj ću se obratit za pomoć.”