Bio sam zgromljen cijenama koje su Dalmoši ovog ljeta nabili na Jadranu. Običan vok u kartonskoj čaši 25 eura, kuglica sladoleda 3,5 eura. Ni u dućanima se dalmoškim više ne možeš prehranit jer su i tamo digli cijene. Poznanik mi je u Pifu pokazao račun: u Dubrovniku je za par listića gaude u običnom dućanu platio 5,70 eura. Mogu mislit koliko su onda tek digli cijene apartmana, soba. Kao i većina Hrvata postao sam svjestan da ovog ljeta neću vidjet mora, Jadrana. Morat ću ostat u mrtvom, sparnom Zagrebu i namakat se u Jarunu.

U takvom mračnom raspoloženju naišao sam na obavijest da se u knjižari Vuković Runjić održava književni salon na temu renesansnih pisaca Zadra i Splita. Posebno mi je u toj obavijesti privuklo pažnju da će na salonu biti dobrog hvarskog vina i arancina. Pomislio sam da je kod ovog zadnjeg riječ o tiskarskoj pogrešci, kod arancina su ispustili slovo b. Dakle, uz hvarsko vino bit će i brancina. Nikad još nisam probao tu ribu.

U petak u šest nacrtao sam se na katu knjižare Vuković Runjić. Za dugačkim, otmjenim stolom sjedilo je desetak žena u malo starijoj dobi. A na čelu stola, poput književne kraljice, stolovala je književnica Milana Vuković Runjić. Blažen među svim tim ženama bio je bivši predsjednik HAVC-a Danijel Rafaelić. Pogledom morske psine preletio sam po stolu. Nekoliko butelja vina, Jana voda, čokoladne kuglice, nekakvo voće. Ali nigdje brancina.

“Drago mi je da nam se na našem salonu pridružio muškarac. Izvoli, posluži se vinom, arancinom”, Milana Vuković Runjić podigla je zdjelu s voćem.

Shvatio sam da na pozivnici ipak nije bila greška, arancin je neka vrsta voća. A ja mrzim voće. Osim kad se destilira u alkoholu, poput šljive i grožđa. Pa sam si krenuo natakat vino u čašu. Zbilja je bilo božanstveno. Pomislio sam kako bi me čaša tog vina u Dalmaciji koštala najmanje sedam eura, a ovdje si ga točim besplatno. I još, također besplatno, slušam Milanino predavanje o renesansnim hrvatskim piscima, onima o kojima nisam htio slušat u gimnaziji, a kamoli ih čitat. Pa sam ovdje došao kao neodgovorni učenik ponavljač koji želi nadoknaditi propušteno.

Rafaelić je svojim baritonom, dojmljivo, učenom dikcijom pročitao uvod u Zoranićeve ‘’Planine’’ u kojima ovaj između ostalog moli nekog tadašnjeg moćnika da mu omogući pristojne materijalne uvjete kako bi mogao pisat. I ti stari hrvatski pisci bili su teške ulizice, pomislio sam. I prisjetio se svojih ulizivanja Bandiću da mi dodijeli stan od Grada. Sa zadovoljstvom sam konstatirao da Zagreb još nije do kraja pokoren od Tomaševića i njegove lijeve gerile. Ostaci Bandićeva kadra još održavaju književne salone u centru grada. Tomašević je ipak poštedio knjižaru nekadašnje suparnice Milane Vuković Runjić. Ovdje sad osjećam onu Geteovu svijeću kulture koja slabašno tinja u tami da bi kasnije, kad svanu neka bolja vremena, razbuktala plamen književnosti, umjetnosti, pomislio sam.

U to ime nastavio sam natakati u sebe hvarsko vino. Prožeo me osjećaj da zbilja sjedim s Petrom Hektorovićem na Hvaru i jedem s njim hobotnicu… Milana je upravo nabrajala Hektorovićev jelovnik, opisivala njegov vrt na Hvaru u kojem je pisao ‘’Ribanje i ribarsko prigovaranje’’. Na katu zagrebačke knjižare bilo je ogavno sparno, ali mene kao da je oplahivao povjetarac s mora. Čak sam i zrikavce začuo. Zaljuljuškao sam se na stolici baš kao da sam s Hektorovićem u čamcu kojim plovim s Hvara na Šoltu.

Onda se Milana vratila na Zoranića. Otkrila nam je da je taj sve živo izmislio, sve one mitove o vilama i hrvatskim krajevima jer je htio uzdići Hrvatsku, kao talijanski renesansni pjesnici Italiju. Žene su marljivo zapisivale njezine riječi u bilježnice. Zoranić je čak izmislio i bogove mora i planina. Milana je poentirala rečenicom Borisa Vijana da sve što se izmisli postaje stvarno. Odlučio sam da ću i ja od sad sve izmišljat, dosta mi je pisanja dosadne, stvarnosne, autobiografske proze na koju danas briju svi živi nemaštoviti pisci. Zato današnja Hrvatska i djeluje tako trulo u suvremenoj književnosti. Ima Plenković pravo – baš nitko ne želi ništa pozitivno izmislit o Hrvatskoj.

Milana nam je otkrila i to da je Platon u dokolici smislio da su žene i muškarci dvije polovice jedne duše i da se duša smiri kad nađe drugu polovicu. Sve žene u u prostoriji su se na to hijenski zacerekale. Naravno da nijedna žena ne vjeruje u to sranje. Samo mi muške budale. Ja sam se čitav život nadao da ću naći tu svoju žensku polovicu, a sad sam shvatio da mogu bit sretan ako nađem dobro pečenu svinjsku polovicu.

“Svaki put kad spomenem Zoranića, pred očima mi se ukaže Zoran Milanović. Valjda od ovog hvarskog vina”, začuo sam Milanu.

Uz vino, pojeo sam i desetak čokoladnih kuglica, slatko navodno ubija depresiju. Pomislio sam kako ne bi bilo loše da zavedem neku od ovih starijih žena na salonu i da mi one kuhaju, peru, financiraju me. Jebeš ljubav i Platona. Ali previše sam se natrpao čokolade i vina, počelo mi se povraćat na sparini. Brzo sam izašao pred knjižaru. Tamo sam vidio Milanovićeva savjetnika Zdravka Zimu koji kao da se tu čitavo vrijeme dvoumio da li da uđe ili ne uđe u knjižaru. Žurio sam u HNK na predstavu ‘’Leda’’, čekala me ovaj put rezervirana predsjednička loža. Ali ispred HNK toliko mi je bila muka da sam se ispovraćao po sebi. Pijarica Iva Stilinović mahnula mi je sa stepeništa da požurim na predstavu. Ali bilo me sram da me Đakovčanka Iva vidi da takav izbljuvan dolazim u HNK u predsjedničku ložu, odmah bi me skinula s liste poziva. Šmugnuo sam u obližnje grmlje i nastavio rigati.