Semit je dobio i tog svog Dželata da ga prati i da iz njegova ponašanja po birtijama donese sud je li antisemit. Vidi se na tvojoj slici iscrtano nešto nalik kukastom križu. A TO NAM U DUBROVNIKU NE TREBA, mi živimo od turizma i ne želimo provocirat, naročito ne umjetnošću. Dovoljno nam je bilo što smo pustili izvedbu Uelbekovih ‘Elementarnih čestica’ zbog kojih i danas strahujemo od odmazde Isilovaca
Poput đankija koji je došao prodat mamine naušnice u zlatarnicu, grozničavo sam ukoračio u kafić “Zašto ne” u Frankopanskoj koji je služio kao neformalni stožer stranke Zlatka Hasanbegovića. Tražio sam gazdu kafića poznatog po tome što je kod sebe sakrio prvu skinutu ploču s Trga maršala Tita i otpremio je na sigurno u Sloveniju. Ali njega nije bilo u kafiću, samo šanker. Za jednim od stolova zapazio sam tipa kojeg sam površno poznavao, bio sam s njim jednom pretprošle zime na večeri kod “Pere ustaše”. Marin Ivanović, tada je bio samo kustos u Domu Marina Držića, a čitao sam da je nedavno izabran za ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik i maltene ušao u Ginisovu knjigu rekorda kao jedan od najmlađih ravnatelja u povijesti hrvatskih galerijsko-muzejskih institucija. S njim su sjedila dva studenta Likovne akademije. Uskoro ću saznati da jedan od njih, onaj raščupani i nemarno odjeveni, ima nadimak Semit, a onaj drugi golobradi do njega Dželat, koji je pak imao naočale ala Moša Pijade i usprkos mladoj dobi kosa mu se rijedila iznad visokog čela…
Komentari