Prostruje mi trnci nelagode niz leđa. VRATA ORDINACIJE otvori ženska u bijeloj kuti. Unutra ugledam koščatog starca; gol do pasa sjedi na krevetu za preglede. Bolje umrijet u borbi nego zapleten u mreži hrvatskog zdravstvenog sustava

Zaokružim pogledom po čekaonici. Jedna starica čita knjigu. Bradati penzić proučava upute na kutiji tableta. Tip širokih ramena sjedi pognut, laktova podbočenih o koljena. Glava mu pokrivena kapuljačom od trenirke. Pokucam na vrata ordinacije. Tip s kapuljačom dovikne mi slavonskim naglaskom:

“Ej, di ćeš preko reda… Jel vidiš da svi čekamo.”

PROSTRUJE MI TRNCI NELAGODE NIZ LEĐA. Vrata ordinacije otvori ženska u bijeloj kuti. Unutra ugledam koščatog starca; gol do pasa sjedi na krevetu za preglede. S tim svojim, kao na rendgenu vidljivim kostima i blijedim licem učinio mi se poput Smrti u Bergmanovu “Sedmom pečatu.” Medicinska sestra šutke uzme moju zdravstvenu iskaznicu i zatvori vrata za sobom. Ponovo pogledam prema tipu s kapuljačom. Uspio sam mu vidjeti samo vršak nosa.

Ako ću stvarno uskoro umrijet zašto prvi put u životu ne bih napravio nešto odvažno. Pokazao tom grmalju u trenirci da ga se ne bojim… Bolje umrijet u borbi nego zapleten u mreži hrvatskog zdravstvenog sustava. Uostalom, tako bi postupio moj davni uzor, Dilan iz “Beverli Hilsa”. A, sad je i on mrtav, odnosno onaj koji je utjelovio njegov lik, Luk Peri. Umro je od moždanog udara, u pedesetoj. Ja navršavam trideset i treću. Pročitao sam da moždani udar na onaj svijet odbacuje sve mlađe i mlađe. Vjerni pomagači su mu stres, loš duhan, loša hrana, loše droge…

Ja se krećem u tom kao umjetničkom miljeu gdje se stalno nešto šmrče. A nitko nema pojma što zapravo šmrče. Hrpu tih nekih sranja od kojih ti se naprave ugrušci u mozgu. Meni se, jutros dok sam se tuširao, zacrnilo pred očima. Sigurno mi se stvorio ugrušak koji mi se sad kotrlja po žilicama u mozgu. U petak se nikako nisam mogao sjetit kako se preziva onaj jedan fotograf što sam ga vidio kako hoda u povorci za prava žena. A sto put smo u Sedmici zajedno pili. To mi valjda taj ugrušak, kao spužva, briše informacije iz mozga. Uskoro će ostat samo prazna ploča, ništavilo.

SKUPO ĆU PRODAT SVOJU KOŽU.

Dokoračam do tipa s kapuljačom. Skupim u sebi na hrpu sve mrvice hrabrosti.

“Zanimalo te zašto sam pokucao preko reda? E, pa kucalo mi se…”, izgovorim bahato.

Tijelom mi prostruji nešto veličanstveno, puno bolje nego nakon šmrkanja. Napokon sam se u stvarnosti stopio s mojim uzorom – Dilan je morao umrijet da bih ja postao on. Kao na samrtnoj postelji, pred očima mi se odvrte slike iz prošlosti: kako uzgajam na glavi kokoticu, začešljavam je po uzoru na Dilana. Samo što sam ja svoju nageliravao običnom vodom i šećerom, pa mi se tjeme prhutalo, fasovao sam i seboreju. Živio sam u Đakovu u ulici Vuka Karadžića, a zamišljao sam da sam buntovnik s Beverli Hilsa. Vozio sam didov bicikl, a zamišljao da vozim Dilanov motor. Dok sam u kukuruzištu dodirivao po moljastom džemperu olešenu pankericu iz Strizivojne, zamišljao sam da milujem Brendu, Keli ili neku od onih pripadnica zlatne mladeži s Beverli Hilsa. Jedino što nisam morao zamišljat da radim, a radio je i Dilan, bilo je opsesivno čitanje Bukovskog i Keruaka.

Tip s kapuljačom, kao u nekoj usporenoj sceni u akcijskom filmu, uspravi se na stolici i još sporije okrene vratom prema meni. Kapuljača mu otkrije lice koje sam toliko puta gledao na televiziji… Kako u ringu mlati najjače muškarce na svijetu. E, takve sreće samo ja mogu biti. Prvi put u životu odlučim nekom pokazat zube i namjerim se na prvaka u kik boksingu.

UBIJEN U POJAM, ZAUZMEM KAO NEKAKAV GARD. Moj protivnik usporeno okrene glavu lijevo desno, poput robota. Kroz žilice u mozgu zakrčene masnoćom, sintetikom, alkoholom, uspije mi se probiti informacija koju sam neki dan pročitao na nekom portalu: Mirko Filipović zauvijek se povlači iz ringa. Pretrpio je moždani udar. Na svom fejsbuku napisao je da ga trenutno i udarac dvogodišnjeg djeteta može gadno ozlijediti. Ne smije se izlagat niti najmanjem stresu, ne smije učiniti nikakav nagliji pokret. Osjetim provalu olakšanja, optimizma. Kao osuđenik koji je u posljednji trenutak izbjegao smrtnu kaznu. Uslijed te provale serotonina krenem nekontrolirano proserotoninavat:

“Ti… Ti si mi uz Luka Perija, bio najveći uzor. Odrasli smo u skoro istim sredinama, ti u Vinkovcima, ja u Đakovu… Koliko sam puta u raznim ponižavajućim situacijama donosio odluku da ću počet trenirat kao ti i naravnat noseve svima koji su me ponižavali… Ali bio sam previše pukljav, lijen da ustrajem u treniranju bilo koje borilačke vještine, u karateu nisam uspio položit ni za žuti pojas. Sve što si ti radio u stvarnosti, ja sam u mašti, ležeći s bocom jeftinog vina u krevetu. I tako sam postao pisac…

“I na kraju smo na istom. Ja se ne smijem naprezat, ne smijem se potući.”

“Da, samo što je meni tako čitav život. I sad još ako mi se ovaj moj ugrušak nastavi kotrljat po mozgu, izbrisat će mi sve što sam naučio o pisanju. A, vjeruj mi, to je isto vještina zajebana kao i ultimat fajt. I isto moraš bit prirodno nadaren. Pisanje je ultimat fajt sa životom. Taman kad pomisliš da si ga izudarao, samljeo u fikciju, život se naglo podigne na noge. I stisne ti nokaut.”

IZVANA SE ZAČUJE LAVEŽ, CVILJENJE. I Filipović i ja usporeno, pažljivo gledajući ispred sebe, izađemo iz čekaonice. Filipovićev raščupani, uhati pas zaskočio je Kolindinu Kiku koju sam za honorar šetao. Blago sam ga Spilenovim krimi romanom “Poljubac smrti”, udario po guzici. Srećom, nije ostao spojen s Kikom kao što ostanu psi kad ih se omete u parenju. Uhvatila me paranoja da je već obavio svoje. Život se stalno obnavlja u svim svojim oblicima. A ja se samo svojim pisanjem trebam zakačiti za njega kao pogrebna kočija uzdama za divljeg konja.