‘Mi bez kovid-potvrda nećemo moć slavit Novu godinu.’ ‘Ja sa suprugom Marijom Selak Raspudić slavim u Mostaru. Tamo ne trebamo kovid-potvrdu’

Bliži se Božić, skoro svi su nešto ukrasili, nešto kuhaju, a ja u svom prljavom ćumezu pijem jeftino vino. Prisjećam se onih davnih Badnjaka kad se dida Bajo vraćao iz šume sa svježim borom po kojem je još bilo inja. Pa smo ga zajedno kitili. Djed Bajo bio je uvjeren da ću postat poznata osoba, vrhunski glumac jer sam kao klinac stalno glumio “Mačka u čizmama.” A da me sad vidi… U izlizanim, smeđim samtericama. Vesta zaflekana vinom. Koja tuga, jebote.

Natočim si još vina, zapjevam stvar od Prljavaca: “Na božićno jutro sneno i mutno/u krem kaputu Raspudićevom, malkice prevelikom/došao sam na tvoja vrata…”

Nisam se mogao suzdržat, uzeo sam mobitel, u zapuštenom adresaru, kao grumen zlata u mulju, našao sam Raspudićev broj. Sjetio sam se da sam i prošle godine bio ovako u krizi, nazvao ga, a on me optužio da sam mu u Kroli prenio koronu. Nadao sam se da je to zaboravio.

Zvonilo je, čekao sam da se javi.

“Molim, tko je to?”

“Pa Svirac…”

“Koji Svirac?”

“Pavle, šta me ne prepoznaješ?”

“Gospodine Svirac, recite što želite” otuđenim će glasom.

“Pa prvo, kako ide referendum protiv kovid-potvrda? Hoćete uspjet prikupit dovoljno potpisa?”

“Trudimo se, ne znam još.”

“Ako ne uspijete i ako budeš zbog toga potišten, volio bih te oraspoložit u tim trenucima. Ni ja nemam kovid-potvrdu. Svi mi bez kovid-potvrda nigdje nećemo moć ić slavit Novu godinu. Pa sam mislio da kod tebe i tvoje supruge proslavimo u toplini vašeg obiteljskog doma. Malo muzika, malo francuska… I bit će nam lijepo.”

“Ja vam, gospodine Svirac, Novu sa svojom suprugom, saborskom zastupnicom Marijom Selak Raspudić, slavim u Mostaru. Tamo nam ne trebaju kovid-potvrde.”

Muk.

“A, tako… A što ću ja? Svi koje poznam su marginalci koji se i sami pokušavaju nekom ugurat na proslavu.”

“Pa, gospodine Svirac, Zagreb je velik grad, nudi mnoge mogućnosti onima koji se znaju snaći. Počnite se kretat u boljim krugovima.”

“Možeš li me ti negdje preporučit? Pa nekad smo bili u istoj branši, novinska piskarala.”

“Ja sam bio politički analitičar, za vas ne znam. Svojim vrsnim političkim analizama trasirao sam si put u politiku.”

Začuje se udaranje loncima. I u pozadini glas Marije Selak:

“Nino, jesi podigao iz kemijske čistionice ono novo karirano odijelo?”

“Sad ću to obavit, čim završim razgovor.”

“Pa dovrši više, stalno si na mobitelu!”

Bilo mi je neugodno jer ispada da ga ja zadržavam, ali nikako nisam htio prekinut razgovor prije nego što mi ponudi nešto konkretno, nešto s čim ću moć preživjet nadolazeće blagdane, a da se ne ubijem u napadu teških kriza kakve me počnu napadat pred blagdane, posebno pred Božić.

“Ne želim biti sam na Božić i Novu godinu. Dolazim u iskušenje da se odem cijepit. Sve teže mi je živjet bez kovid-potvrde. Sinoć me nisu pustili u onaj novi klub Peti vagon tamo kod Lisinskog. Sva ekipa iz bivše Jabuke bila je unutra, pila rakije, zajebavala se. A ja sam ih ko djevojčica sa žigicama izvana promrzao promatrao”, istresao sam svoj očaj kao stari tepih.

“Ako želite biti među ljudima, a pritom se i osjećat korisno, dođite u sjedište Mosta i pomognite našim vrijednim volonterima u prebrojavanju glasova za referendum protiv kovid-potvrda. Grmoja me uvjerava da smo skupili dovoljno glasova. Bit će sigurno i slavlja. Ali prvo treba zasukat rukave, brojat sve te listiće. A i kraj je godine, treba sredit i registraturu naše sve popularnije stranke. Kakvi ste u tim poslovima oko registrature, mladiću?”

Na spomen registrature osjetio sam bol u želucu. Samom sebi ukazao sam se kao seljačić Ivica Kičmanović kojeg kumordinar Žorž poučava kako se treba ponašati u gradu. I pritom me želi zatočit u neki podrum u kojem ću sređivati registraturu.

“Kakva propast. Pretvaram se u književni lik s kraja 19. stoljeća. Toliko o ljudskom napretku. Toliko o tome da ćemo putovat u svemir. Pa ja više bez te jebene kovid-potvrde ne mogu putovat ni u Sloveniju. Živim koktel Orvelove 1984. i Ivice Kičmanovića”, potuljeno ću.

“Vidim, mladiću, da ste ljubitelj književnosti. Čitajte onda svakako Danteov Pakao.”

“Ne trebam ga čitat, živim u njemu. I ne znam kako da…”

Nisam stigao izgovorit do kraja jer me Raspudić prekinuo:

“Evo koliko je Dante danas aktualan. Poslušajte, mladiću, ove stihove koji se itekako mogu odnosit na našu katarzičnu stranku Most i na hrvatski narod”, rekao je pa počeo izražajno recitirat:

“Kroz nas se ide u grad sviju muka/kroz nas se ide gdje se vječno plače/kroz nas se ide do propala puka…”

Recitaciju mu je naglo zaglušio Tompsonov pjev: “Narod biran od Boga guši nesloga…”

“Utišaj to, razgovaram na telefon!” viknuo je Raspudić.

Tompson se stiša. Iz pozadine glas Marije Selak Raspudić:

“Opet ćeš čitav dan bit na telefonu! Imamo toliko posla! Jesi li napokon dao ispeglat onu maramu koja ti izvrsno stoji? Onu za koju je Rašeta napisao da si izgledao kao engleski lord dok si u Saboru recitirao Dantea.”

“Jesam. Odnosno, sad ću.”

“Sad ćeš! Sad ćeš! A jedino pričaš na mobitel! A ja za pola sata moram bit na frizuri kod Renate! S kim to uopće toliko razgovaraš!?”

S jebenim Ivicom Kičmanovićem, odgovorim joj ja u sebi. A Marija Selak ukaže mi se kako pred starinskim ogledalom nafrčkava kosu baš kao Laura kad ju je Ivica prvi put ugledao u raskošnoj vili kod Mecene.

“Mladiću, nažalost, moram prekinut ovaj naš oplemenjujući razgovor. Izvinite me”, začujem Raspudića.

“Izvini ti mene. Izvini mi toliko kičmu da postanem Ivica Beskičmanović. Da, vjerojatno ću vam doći sređivat registraturu. Sve je bolje nego na blagdane biti sam.”