Sve ženske iz Hoda za život imaju po troje, četvero balavurdije da se vidi da su UZORNE KATOLKINJE. Svaki dan im je isti i uvijek isti frajer u krevetu… I još im je svaki seks tempirana bomba. Rizik da će dobit novo dijete. Jer im vjera zabranjuje kontracepciju ikakvu.’ – ‘Fakat, ovo je zapravo hod za smrt’

S ded metalcem Rufom vraćao sam se ujutro nabrijan iz Jabuke, još nam se bančilo. Razmišljali smo gdje bi mogli na after, a da tamo ima ženski.

Spustili smo se na Ilicu. A tamo kao da nam je sam nečastivi ispunio želju – hrpa ženski hoda u povorci i nosi transparente nabijene seksualnošću, sve nešto oko kontracepcije, abortusa, plodnosti. Uz to, glasno su pjevale: “Moj mali je opasan, kada krene u grad…” Ruf i ja onakvi supijani zapjevali smo s njima tu pjesmu i pogledima pokazivali svaki na svoje međunožje: naši mali i opasni krenuli su u grad.

Malo nam je splasnuo erotski žar kad smo među ženskama u povorci ugledali katoličku aktivisticu Željku Markić, tad nam je sijevnulo da to nije nikakva razuzdana rejverska povorka, nego prosvjed inicijative Hod za život. Hodaju gradom i nabrijavaju narod da od vlade traže zabranu abortusa.

“Daj, Svirac, kaj odma padaš u depru. Komadi su komadi, gle kolko ih ima zgodnih”, pljesnuo me Ruf po leđima.

“Da, ali većina ih gura cendravu dječurliju u kolicima. Ne mogu na mamurluk slušat to cendranje. Mogo bi me prebacit, pa ću još šutnut nogom nekog od njih ko Lille Bačić pekinezera od one novinarke…”, psihotično sam protrljao znojno čelo.

“Ma, takve su najbolje. Došle su tu hodat željne akcije. Pa daj zamisli kak je njima. Sve imaju po troje, četvero balavurdije da se vidi da su uzorne katolkinje. Svaki dan im je isti: rintanje, kuhanje, vrtić, park… I uvijek jedan te isti frajer u krevetu… Taj za kojeg su se udale. I još im je svaki seks tempirana bomba. Rizik da će dobit novo dijete. Jer im vjera zabranjuje kontracepciju ikakvu.”

“Fakat, ovo je zapravo hod za smrt. Da te zakatanče u okove braka i naprave od tebe stroj za reprodukciju”, desno oko mi je prosuzilo od neispavanosti.

RUF SE ZAPALIO ZA NEKU ŽENSKU koja je u spojenim kolicima uz strminu Mesničke, ko Sizif kamenčinu, gurala troje djece.

“U, da, dobra je, u faci mi je pljunuta Nevena Rendeli… I gutala te očima ko ostatak Čokolina u tanjuru najmlađe kćerke”, nabrijavao sam ionako nabrijanog Rufa.

Problem je nastao na polovici Mesničke. Majke s djecom nastavile su dalje Mesničkom, a ostali su se na Gornji grad morali popet onim vijugavim drvenim stepenicama što iz Mesničke vode direktno na Štrosmajerovo šetalište. Ruf se sav uspaničio, povukao me za ženskom s kolicima, ali taman je Željka Markić uz pomoć volontera postavljala traku posred ulice, puštali su samo majke s djecom da se provuku ispod trake.

Ruf me odvuče iza poštanskog kombija na trotoaru. Kaže da se spustim na koljena, brzo. Oko struka mi zaveže svoj šuškavac, pokrije mi odozada noge, cipele. Pljune na dlan, zaliže mi kosu na stranu kao HDZ-ovcu Željku Reineru. Primi me za ruku. Puzao sam uz njega tih par metara od kombija do trake.

“Sin mi se umoril, gospođo Markić. Bili smo jutros i na zornici. Noge mu otpadaju.”

Markićka odmjeri Rufa i mene.

“A gdje vam je supruga?” upita mrko.

“Ja sam samohrani otac. Ali molio sam na zornici da baš danas ovdje nađem neku čestitu ženu… I da zavoli i mog sina. Možda mi se Crkva smiluje i dopusti da drugi put imam crkveno vjenčanje. Ko što su dopustili mom uzoru Tompsonu”, zamahne Ruf svojom dugačkom, valovitom kosom kakvu je Tompson imao na spotu “Vjetar s Dinare”.

MARKIĆKA PODIGNE TRAKU. Ruf se morao sagnuti da prođe, a ja sam na koljenima bez problema.

Taman kad sam se kod bivše “Točkice” htio podići na noge, odozada me netko zgrabi za šiju kao mačku.

“Da smo takve simulante imali devedesetih, Srbi bi nas sve porobili!”

Iza sebe ugledam grmalja s beretkom Tigrova na glavi. Prignječio me natrag na proporcije djeteta.

“Stalno ću te gledat, pratit. Ako se samo za centimetar izdužiš, ja ću te za uši izdužit još dva metra!”

Ruf je samo produžio dalje. Solo sam se na koljenima, po grbavim asfaltnim pločama uspeo na Markov trg. Sva ekipa, ženske gledaju koji mi je kurac, zašto pužem. Odgovarao sam da sam se zavjetovao Gospi: puzat ću sve dok Hrvatski sabor ne izglasa zakon o zabrani pobačaja. Ljudi su me, pogotovo časne sestre, tapšali po ramenu. Jedan tip u crnoj majici objesio mi je krunicu oko vrata.

“Purgeri jesu pederčine. Ali mora im se priznat, najlipši trg u gradu nazvali su po Tompsonu! Evo, i Sabor i Banski dvori na trgu nazvanom po našem Marku Perkoviću!” čuo sam ga dok sam otpuzavao od njega.

Na improviziranoj bini nasred Markova trga upravo je počinjao Tompsonov koncert. Dopuzao sam pored stejđa. Svi mi se razmicali, pročulo se da sam se zavjetovao da ću puzati sve dok se ne zabrani abortus.

TOMPSON JE PRED PJESMU “Ljubav je tajna dvaju svjetova” zastao, pogledao me s bine. Fiksirao me pogledom dok je pjevao: “Ako me voliš, dušo, nije zadnja stanica…” Zabrijao je da ja na tu pjesmu prosim žensku pored sebe, a to je bila neka jako debela u crnoj, dugoj haljini, neveselog lica. Davao sam mu znak glavom da ne, ne prosim je.

“Pa šta onda klečiš porid nje! Digni se ako ne prosiš!” ljutito mi je doviknuo.

Ogledao sam se oko sebe u strahu od grmalja s beretkom Tigrova. Učinilo mi se da me vreba iz gomile i samo čeka da se podignem pa da ostvari svoje prijetnje. Skupile se i neke ženske oko te debele, njezine frendice očito.

“Ej, ovaj tutle prosi Tajanu! Upozno je prije sekundu i već je zaprosio! Blago njoj! Svi mislili ostat će divica, a gle, ona prva od nas našla muža! Blago si joj! E, sad će me čut moj Mate!”

Debela me gledala u čudu, ne može vjerovat što se događa, valjda je zabrijala da joj se pojavio princ iz bajke. Srećom, od sveg tog stresa, straha, vrućine, probančene noći, kolabirao sam i izgubio svijest.