Preko skrivenog broja nazvao me Ivan Aralica. Mislio sam, pitat će me gdje je onaj moj seminarski rad o njegovim novožurnalističkim romanima Puž i Svetnika zbog kojeg me pretprošlo ljeto ugostio u svojoj kući u Zadru, a ja sam iznevjerio gostoprimstvo kao zadnja fukara. Pojeo sam mu hrpu kivija, pršuta, natakao se domaćim crnjakom i na kraju nisam sastavio nikakav seminarski rad. Srećom, nije bilo to. Načuo je da se mi studenti i ljevičarski intelektualci sastajemo u napuštenom sljemenskom sanatoriju Brestovac i tamo kujemo planove protiv nove desničarske vlasti. Preklinjao me da ga svakako spojim s odmetnicima na Sljemenu.

“Čekajte, vi im se želite pridružiti? Želite kao Tolstoj pod stare dane pobjeći od obitelji, od tradicionalnih nazora koji su vas čitav život okruživali?”

“Ne baš. Više kao moj istinski uzor, kršćanski pisac Dostojevski. Ono kad je išao Černiševskom moliti ga da smiri, ukroti mlade revolucionare…”

DVA DANA KASNIJE našli smo se na šestinskom groblju. Nakon što se Aralica s vojničkim rancem na ramenu pomolio na grobu Ante Starčevića, krenuli smo se preko Kraljičinog zdenca uspinjati na Sljeme.

Nakon sat vremena penjanja došli smo do sanatorija. Gore nas je dočekala poprilično nabrušena atmosfera. Kao za vraga baš je tog dana tajno iz Beograda došao na Sljeme glumac Stiven Stevan Seagal. Sa zadatkom da odmetnute ljevičare nauči borilačkim vještinama i rukovanju s oružjem. Sve je bilo u totalnom kaosu. U zraku se osjećala ratobornost, želja da se napokon krene u pravu akciju. Aralici je jedini došao pružiti ruku Velimir Visković. Inače uvijek vedri, na šalu spreman Visković sad je bio užasno uznemiran, crven u licu. Zabrinuto je pitao Aralicu što mu je trebalo dolazit ovamo.

“Ovdje je postalo jako opasno… Pogotovo za vas, Ive.”

“Vidim, Velimire, vidim! Baš zato sam i došao! Ono čega se pokojni Tuđman pribojavao došlo je do usijanja! Prijeti nam međusobni pokolj djece ustaša i partizana koji će dokrajčit Hrvatsku! Došao sam vam ponuditi pomirenje! Ono isto o kojem smo sanjali Tuđman i ja: pomirenje djece ustaša i partizana! Došao sam vas, Velimire, ako treba na koljenima zamoliti da se svi zajedno, napokon ujedinjeni idemo pomoliti za sve žrtve u Jasenovac, pa onda na Blajburg! Da zemlju nakvasimo suzama! Da se isplačemo, a onda izljubimo, iskreno pomirimo i da ova Hrvatska jednom zauvijek zaplovi vodama blagostanja, jedinstva… “, Aralica nije stigao dovršiti svoju besjedu jer je do nas nabrijano dokoračao Stiven Seagal u pratnji Mani Gotovac i Snježane Banović. O ramenu mu je visio kalašnjikov. Na mješavini engleskog i srpskog počeo se derat na mene i Viskovića što razgovaramo sa špijunom. Očito su mu Snježana i Mani objasnili tko je taj sijedi starac. A možda su i srpski akademici koji su Seagala ugostili u Beogradu kao američkog zaštitnika srpskog naroda prikazali mu Aralicu kao jednu od potencijalnih meta u mogućem novom ratu protiv Hrvatske.

Seagal je skinuo kalašnjikov s ramena i tunuo ga Viskoviću u ruke. Na mješavini engleskog i srpskog naredio je da se Aralicu ovaj čas strijelja, po prijekom sudu. Tako ćemo našem glavnom neprijatelju, koji u najmanju ruku želi ustaški šljam izjednačit s partizanima, ministru Hasanbegoviću, pokazati da se ne šalimo. Ne može se više s nama zajebavat kako mu se sprdne.

“Vi ste ludi! Ja tu neću proljevat krv! Ja da pucam u Aralicu!” zgroženo će Visković.

“Imao je Tuđman pravo, povijest je ničeansko kruženje, ponavljanje! Pred ovim istim sanatorijem pred kojim su partizani prosuli krv ustaških tuberana sad se spremate proliti moju krv!” Aralica je kleknuo na vlažno, sljemensko tlo.

“Ali, Velimire, pa rekao si da ćemo se ovaj put ustašama, umjesto novinskim tekstovima, morat suprotsavit mecima. Zato smo i pozvali Stivena da nas nauči pucati, zato se već mjesecima smrzavamo tu na Sljemenu”, Mani Gotovac je, raskuštranih šiški, skočila pred Viskovića.

“Ja sam to onako metaforički… Stupidna doslovnost više ide uz desničare…”, branio se on.

Seagal je repetirao kalašnjikov. Aralica je raskrilio ruke kao pred pribijanje na križ. Zacrnilo mi se pred očima od nervne prenapregnutosti. U očekivanju najgoreg, začuo se krik:

“HRISTOS JE VELIK! Tko se mača lača od mača će i poginut!”, na Seagala se sjurio Oliver Frljić, pokušao mu otet Kalašnjikov.

“Olivere, dobri moj Olivere! Na Fakultetu Družbe Isusove ipak su u tebe uspjeli usadit zrno vjere koje je proklijalo u pravom trenutku! Da, Krist je velik!”, Aralica se podigao na noge. Otkoračao je do Frljića, zagrlio ga. Obasipajući ga poljupcima, mrmljao je:

“Kao i moj uzor Dostojevski našao sam se pred streljačkim vodom i u posljednji tren sam spašen! To je veliko iskustvo, neprocijenjivo! Osjećam da ću tek sad napisat veliki roman zbog kojeg će me Velimir ponovo zavoljet kao pisca i napisat mi afirmativnu kritiku! Vjera koju sam pretjerano angažirano iskazao u Tajni sarmatskog orla razdvojila nas je, a evo sad nas ponovo spaja!”

“Neka to bude roman o Tuđmanovom partizanskom putu! A ja ću ga onda dati dramatizirat i postavit ću ga u svom riječkom HNK!”, Frljiću su se zastaklile oči.

“Oh, kako je sve to lijepo! Oh, kako je sve to dobro! I kako sve ima smisla kad ljudi shvate da smo svi braća u Kristu… u Hristu!”, Aralici su potekle suze.

“Faking kroejšen pusis! Beži, bre!”, Seagal je iz Frljićeve šake istrgnuo kalašnjokovsku cijev za koju se ovaj još uvijek čvrsto držao kao balerina za prečku.Slučajno ili namjerno potegnuo je okidač i propucao zastavu s petokrakom okačenu nad ulazom u sanatorij. Kroz rupu na petokraki prosijale su zrake, ranog, proljetnog sunca.