U Vukovar sam ušao sa zloglasnom bojnom HOS-a Rafael vitez Boban. Todorić me uvalio u to, htio je da mu namjestim preko svog starog da na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara s HOS-ovcima trijumfalno uđe u Vukovar i pokupi simpatije desnih glasača za iduće izbore, ali je pred polazak odustao jer je osjećao neke bolove u želucu nakon što je natašte popio svoje omiljeno piće, Koka-Kolu. Nimalo se nisam osjećao ugodno među svim tim muškarcima u crnim majicama na kojima je pisalo Za dom spremni. Fakat sam bio spreman zbrisat doma čim malo zagusti. Pogotovo što sam u ruksaku nosio vijenac na kojem je latinicom i ćirilicom pisalo SDSS. HOS-ovci su Miloradu Pupovcu i pripadnicima njegove stranke SDSS poručili da im ove godine neće dopustit da bace vijenac u Dunav. Pupovac je odustao od dolaska u Vukovar. Dosjetio sam se kako bih ja mogao bacit vijenac u njihovo ime u Dunav kad sam već potegao do Vukovara. SDSS ima nekretnine u strogom centru Zagreba pa ću tražiti da honoriraju moje herojstvo i dodijele mi barem neki topli sobičak u kojem bih mogao prezimiti. Sve je bolje od potleušice u Todorićevu vinogradu.

Zaustavili smo se pored velikog, bijelog križa na ušću Vuke i Dunava. HOS-ovce je ovdje dočekao gradonačelnik Penava i njegov kolega iz Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić Ćipe. HOS-ovac Skejo zadovoljno je pogladio svoje svježe napomađene, crne brčiće.

“Ja mislio da će Pupovac pokazat više muda. A on podvio rep čim smo malo zagalamili!” izgovorio je to pomalo razočarano. Čini se da je baš bio nabrijan na sukob s Pupovcem i njegovom ekipom, očito je gorio da u ovo dosadno, mirnodopsko vrijeme pokaže svoje u ratu naučene vještine.

“Ja sam zadnje tri noći sanjao isti san, kako Pupovca zajedno s njegovim vijencem oko vrata bacam u Dunav. Ujutro sam morao popit pola litre šljivovice da ubijem tugu što je to bio samo san”, moj stari izvadio je iz vojnog ruksaka bocu šljivovice.

Skoro pa sam mu je istrgnuo iz ruke i dobrano otpio. Trebala mi je rakija da skupim hrabrosti bacit Pupovčev vijenac u Dunav. Bit će teško to neopaženo izvest i snimit na mobitel. Tu u Vukovaru na svakom koraku sve se crni od HOS-ovaca, tko bi rekao da ih toliko ima u državi.

“A moguće da se i Plenković uplašio naše sile pa naredio Pupovcu da ne dolazi u Vukovar”, Skejo je odrješitim pokretom odbio bocu šljive koju sam mu pokušao tutnut u ruku.

Prije nego što će predvoditi Kolonu sjećanja, HOS-ovci su se spustili do restorana Vrške na samoj obali Dunava da prikupe snagu. Konobar je spustio vrući odojak na stol. Obilno sam natrpao tanjur.

Nakon jela, Skejo je za stolom poveo Tompsonovu najnoviju pjesmu Pjevaj sokole. Tu sam vidio svoju priliku. Krišom sam izašao na terasu restorana. Neko vrijeme zurio sam u Dunav pod sobom. Onda sam pogledao prema HOS-ovcima u restoranu. I dalje su pjevali, nitko nije gledao prema meni. U hipu sam izvadio vijenac iz ruksaka, hitnuo ga u rijeku.

“Tadija, sin ti nešto baca u Dunav!” prolomio se Skejin glas.

“Šta to radiš, kretenu!” stari je izletio na terasu.

“Ništa, bacio sam kosti ribama…”, zadrhtao mi je glas.

“Vraga kosti! Neko cviće je bacija!” Skejo je starom pružio vojni dalekozor.

Stari se kroz dalekozor zagledao u Dunav. U sekundi je problijedio. Vratio je dalekozor Skeji. Stisnutih usnica, bez riječi me dograbio za ramena i bacio u rijeku.

“Vadi to van, sunce ti pogano, četničko!” proderao se da je orilo do Srbije.

Nisam mogao vjerovat šta me snašlo. Hvatao sam dah u prokleto hladnoj rijeci. Sad sam se napokon itekako mogao srodit s onim likom iz Balaševićeve pjesme Noć kad sam preplivao Dunav. Nekako sam doplivao do vijenca koji je još plutao na površini. Zgrabio sam ga kao kolut za spašavanje. Onda mi je Skejo s terase restorana dobacio nekakvu sajlu. Izvukli su me iz rijeke, totalno iznemoglog, pothlađenog. Stari je istrgnuo vijenac iz moje šake. Izgazio ga je čizmom. Skejo je mrzilačkim pogledom gledao malo mene, pa zgaženi vijenac.

“Tadija, ti si govorija da ti sin piše za neke novine i da će lipo pisat o nama… Za koje on to novine piše? Za Pupovčeve Novosti?” Skejo se mom starom obratio maltene kao nekom vojniku koji je pobjegao s fronta.

“Zzz-a Nananaa-cicici-onal ppppišem…”, zacvokotao sam.

Stari se krenuo pravdat pred Skejom:

“Ne bih ja nikad poveo tog degenerika… Već sto puta me osramotio pred braćom suborcima. Obmanuo me, rekao je da će Ivica Todorić ići s nama. Da Todorić želi na izbore izaći u koaliciji s Domovinskim pokretom, da bi uložio hrpu novca u kampanju…”

“Ne treba nama nikakav Todorić, nikakve koalicije! Te sramotne koalicije ostavljamo Mostu!” gnjevno će Ćipo koji se upravo spustio na terasu da vidi što se događa.

“U redu je, Ćipe. Imo sam najbolju namjeru.”

“Put u pakao popločan je najboljim namjerama!” opatrnuo ga je Ćipo.

Stari se toliko pokunjio da mi ga je bilo žao. Ali to sažaljenje brzo je nestalo kad me stari podigao sa zemlje, nabio mi razmočeni vijenac na glavu i izderao se:

“Dajem ti pola sata da napustiš Vukovar! Inače te više nitko neće vaditi iz Dunava! Ajde sad… Marš, izrode!”

U strahu, zatrčao sam se niz blatnjavu ravnicu, kao Čaruga kad je u ovim krajevima bježao od žandara.

“Ne dirajte. Nijednu ravnicu. Ne gazite je. /Ondje su još oni. Ondje im duša sjedi i miriše na žito./Njoj su se obećali. Njoj da miriše, oni su dali sve./Da miriše njihovoj djeci danas, oni su otišli./(Ivana Klarić)