U redu za grah vladala je teška neizvjesnost – hoće li se ili neće dijelit prvomajski grah. Prizor u Maksimiru fakat je bio apokaliptičan. Svi ti penzići, klošari, usamljeni marginalci s pohabanim maskama koje valjda nose još od prvog vala korone. Ja sam pak ovamo došao trenirat za pučku kuhinju, a ujedno i pojesti nešto toplo na žlicu. Ako Tomašević pobijedi na izborima i ako me izbaci iz gradskog stana, pučka kuhinja mi ne gine. Prvi put mogao sam se uživjet kako su se osjećali ruski pisci u doba Staljina, mač egzistencijalne propasti stalno im je visio nad glavom. Noć prije, kao beskućnik po smeću, kopao sam po internetu, tražio u kojim se medijima pojavilo išta o mojim knjigama. Ministarstvo kulture raspisalo je natječaj za financijsku potporu piscima. Neka tamo ekipa dodjeljuje bodove po važnosti medija u kojem se piše o knjizi. Bodove također donose i gostovanja na književnim festivalima. Gadio sam se sam sebi dok sam to radio. Zamišljao sam Bukovskog, Selina, Limonova kako skupljaju dokaze u kojim medijima se pisalo o njihovim knjigama, na kojim su sve festivalima gostovali da to predoče ministarstvu. Ovakvog mučenja, ponižavanja pisaca ni Staljin se ne bi dosjetio. Ali toliki sam bijednik da pristajem na sve, samo da se dokopam koje kune više.

Nakon takvog ponižavanja, stajanje u redu za prvomajski grah bilo mi je kamilica. Ali nikako da se na praznim štandovima pojave kuharice s kazanima. Svako malo nekome bi u redu otegnuto zakrulila crijeva. Na tu tužnu melodiju mogla se spjevati nova Internacionala. Uskoro su stigla dva policajca, obavijestili nas da ove godine ništa od graha, previše je opasno zbog epidemije korone. Ali nismo, rekli su, bezveze dolazili u Maksimir. Trenutna gradonačelnica dijelit će svim ženama karanfile.

“Ženama karanfili, a nama muškima kara!” ogorčeno vikne penzić ispred mene.

Srećom, dobre žene iz okolnih kuća sažalile su se nad našom nevoljom. U park su samoinicijativno donjele lončine pune graha. Bilo je među njima vjerskih fanatkinja, pa smo se prije graha morali zajedno pomolit.

Grah je bio previše vruć. Usprkos gladi, nisam mogao odmah navalit na jelo. Duboki, plastični tanjur, nalik implantatu u dojci pjevačice narodne glazbe, odložio sam na travnjak. Nazvao sam staru da čujem kako je. Kad sam završio razgovor sa starom, okrenuo sam se i u svom tanjuru graha ugledao pseću njušku. Veliko, bijelo pseto halapljivo je pojelo sav grah i onda još jezičinom oblizao plastične stijenke tanjura. Iza njega kruhom nisam mogao čak ni poumakat tanjur. Kruh mi jedino nije pojeo. Kad je, oblizujući se, izvadio njušku iz posude, ja ga počnem psovat. A onda sam se, gledajući ga u oči, zabezeknuo. Zaprepašteno sam izustio:

“Rudi…”

Pas je veselo zamahnuo repom. Poskočio je. Jezikom na kojem je još bilo jušnatog od graha, poliže mi ruku. Dlaka mu je bila mokra, puna čičaka, grančica. Tko zna kroz šta se sve provlačio na putu do Maksimira. Jedna od žena koje su dijelile grah dođe do nas. Oko vrata joj je visila krunica. Sagnula se, podragala Rudija po glavi.

“Životinje… Kakav instinkt one imaju! Za svaki Prvi maj bio je ovdje s našim Milanom. Osjetio jadnik da je danas Prvi maj i dotrčao u Maksimir… Valjda je mislio da će ovdje grah dijeliti njegov gazda Milan”, obrisala je dlanom suzu s tustog obraza.

Na spomen Milana, Rudi je neutješno zacvilio. Potekle su i meni suze. Kleknuo sam i zagrlio psa. Preko njega kao da sam osjetio eterično tijelo Milana Bandića, kao da sam bio podignut u neku višu sferu egzistencije. Pred očima su mi prolazile slike iz prošlosti – kako mi Bandić predaje ključeve gradskog stana u Dubravi nakon što sam napisao rimovanu pjesmu o ovom istom, samo tada nešto mlađem psu Rudiju. Jedan stih iz te pjesme probio mi se do sluha iz neke druge sfere, popraćen divnom muzikom kakvu u ovom našem prozaičnom, vidljivom svijetu nikad nisam čuo: “Dok zora rudi, prema Sljemenu veselo trče gradonačelnik i njegov pas Rudi.” Pričinilo mi se da vidim Bandića i Rudija kako trče po planini, a na vrhu je veličanstvena građevina, nešto između dvorca i luksuznog nebodera. Vjerojatno je nešto slično za života Bandić htio izgradit na Savi, one svemirske nebodere koje su kolokvijalno nazivali Menhetn na Savi.

“Ma, jel to naš Rudi?” iz sna na javi, iz blještave, zamamne fantazmagorije trgne me glas pročelnika za obrazovanje, Lovrića. Nalikovao mi je na dobroćudnog miša iz Diznijeve bajke.

“Je, to je Rudi”, odvratim.

Pa ispričam kako se pas pokojnog gradonačelnika stvorio ovdje u Maksimiru takoreći niotkuda. Još pod dojmom maloprijašnje fantazmagorije ispričam Lovriću i to kako sam prije nekoliko godina spjevao pjesmu Rudiju i kako sam kao zaslužan pisac Zagreba dobio od Grada na korištenje stan u kojem je nekada živjela pjesnikinja Vesna Parun. Lovriću se lice vidno oneraspoložilo.

“Jutros mi je dojavljeno da će partizani iz Možemo!, ako se dokopaju vlasti, prvo izbacivat pisce i pjesnike iz gradskih stanova. Unutra će smjestit svoje propagandiste”, turobno je protisnuo.

Te mi riječi na trenutak zamrače dušu. Ali onda odmah u sjećanje vratim prizor veličanstvene građevine, dvorca-nebodera na vrhu planine obasjane zlatnim sjajem. Pomislim kako je Bandić u toj božanskoj građevini, meni pjesniku koji sam opjevao njegova psa, osigurao jedan od boljih stanova. Možda me u tom penthausu čekaju i dvije, tri žene nadnaravne ljepote. Žene koje nikad svoja eterična tijela nisu zagadile nečim tako prizemnim poput proleterskog, prvomajskog graha.