U pravi trenutak sjeo mi je honorar od Nacionala. Jer sam već po Splitu lunjao na rubu gladi. Na ručak sam se pokušavao uvaliti Tonki iz Slobodne Dalmacije. Tonki, iz Popadićeve pjesme koju je uglazbio Rajko Dujmić. Tonka, samo nešto reci da ne bude gore. A iz dana u dan bilo je sve gore. I u Splitu su me brzo prezreli jer sam u pijanstvima u kafićima Basket i Krom naricao za pokojnim Bandićem, govorio da Puljak da ima deset mandata, neće za Split napravit ono što je Milan za Zagreb. Naglas sam se prisjećao bajkovitih zagrebačkih Advenata prije korone, kada je čitava Europa hrlila u hrvatsku prijestolnicu.

“A glupi purgeru, fino vas je opljačka na tim adventskim kućicama”, odvraćali bi mi splitski novinari.

“Pa neka je i uzeo nešto od toga za sebe i svoje, ali i narodu je dao veselja i zarade, hrpa Zagrebčana lagodno je živjela od rentanja stanova u centru. I Tito je uzimao hrpu toga za sebe, nema grada u kojem nije imao viletinu… Ali davao je i narodu, školovao seljake. Moja stara nikad si ne bi mogla priuštit da u Zagrebu studira medicinu da nije bilo Tita. Slično je i s Bandićem. Mnogim seljacima omogućio je da prosperiraju u Zagrebu. Između ostalog – i meni. Ali sad je svemu tome kraj, jao, jao, jao…” naricao sam nad čašom bevande.

S takvim stavom i pričama postao sam nepoželjan u splitskim kafićima. Pogotovo kad sam počeo sprdat njihove Advente na rivi, gdje se miris zagorenih fritula kao u božićnoj bajci miješa s ogavnim smradom iz kanalizacije. Nikad mi je nije bilo jasno kako turisti u tom smradu sa slašću mogu jesti jebene fritule i onaj odurni soparnik premazan češnjakom.

Zato sam kupio kartu za trajekt i prevezao se na pitomi otok Hvar. Tamo sam se motao oko kuće u koju se sklonio čuveni povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak. Pokojni Bandić izuzetno je cijenio Slobodanov dar, trud. Obilno je financirao sve njegove projekte na neuzoranom polju starije hrvatske književnosti. Prosperov se, baš kao i ja, ubrzo aktivno priključio Milanovoj 365 stranci. A u nedavno umrloj emisiji Pola ura kulture lavovski se svojim prilozima borio protiv lijevih strujanja u hrvatskoj književnosti i kazalištu. Što se tiče gradskog stana, tu je puno bolje prošao od mene. Mene Milan skučio u stan u Dubravi, a Slobodana u raskošni stan u samom centru Zagreba, u zgradi na Zrinjevcu. Bolje od njega prošao je samo Frka Petešić kojem je premijer dodijelio stan na Trgu bana Jelačića. Ali za razliku od Frke, Prosperov je taj gradski stan morao napustiti kao i ja svoj.

Zakoračio sam u vrt Slobodanov. I dok sam se približavao vratima kuće, odjeknula je kao neka eksplozija i tlo pod mojim nogama počelo se užasno tresti. Iz kuće je istrčao Prosperov Novak. U ruci je držao starinski bodež.

“Šta je ovo bilo!? Jesu li nas to Rusi napali projektilima?” unezvijereno je gledao prema nebu.

“Ne znam…”

Tlo se nakon nekoliko sekundi smirilo. Prosperov se tek onda sjetio me pitat tko sam i što radim u njegovom vrtu. Objasnio sam mu tko sam, kolege smo iz Bandićeve stranke i u istoj smo gabuli, ovi iz Možemo su i mene izbacili iz stana.

“U Zagrebu je na mene u novinama pokrenuta hajka jer sam za stan pisao pjesmu o Bandićevom psu. Da nisam odmah pobjegao u Dalmaciju, vjerojatno bi i ja završio na policiji… Čuo sam da ste vi čitavu noć bili na policiji…”

Prosperov se na te moje riječi namršti. Ja ga krenem moljakat da mi pruži smještaj u svojoj kući, doslovno sam bez krova nad glavom.

“Vi ste, gospodine Prosperov, kao onaj Prospero iz Šekspirove Oluje… Dobrovoljno zatočen na otoku… Ali taj stari Prospero je imao pomoćnika, onog nekakvog divljaka Kalibana koji je samo napola bio čovjek, a ponašao se kao da je izašao iz Alana Forda. Upravo se i ja osjećam kao… Toliko sam već dana na ulici da se ne osjećam kao čovjek.”

Prosperov mi pruži bodež.

“U redu, za početak mi naoštri i uglancaj ovaj bodež… U slučaju da nam sad nakon ove eksplozije Rusi banu na otok…”

Prihvatio sam bodež, prelazio prstom po oštrici.

“Iz kojeg je stoljeća taj bodež?” zanimalo me.

“Kupio sam ga od jednog kolekcionara u Dubrovniku. Navodno je pripadao Marinu Držiću.”

“Ne mogu vjerovat, držim u ruci bodež koji je pripadao Držiću! Pa da, Držić je optužen u Dubrovniku za špijunažu! Ovaj bodež vjerojatno mu je bio kao Džejms Bondu onaj mali, crni, automatski pištolj, Valter čini mi se”, ushićeno ću.

“Da, čitava ta mračna afera povezana je s grofom Rogendorfom s kojim je Držić putovao po Carigradu i Beču. Nakon što je 1562. iz Dubrovnika protjeran zbog špijunaže, Držić je postao urotnik protiv oligarhijske dubrovačke vlasti”, Prosperov je odmah izbacio zrnce iz svoje erudicije o dubrovačkoj povijesti.

“Slično kao i ja! I ja sam neka vrsta komediografa, pišem satiru isto kao što je i Držić! I isto sam protjeran iz Zagreba jer sam optužen da sam radio, možda i špijunirao za Bandića! Da, ja sam totalna inkarnacija Držića… I držim sad njegov bodež! Ja borhesovski ponavljam njegovu sudbinu u ovo naše vrijeme! I sad znam što mi je činiti! Kao što je on organizirao urotu protiv dubrovačke vlasti, ja moram organizirat urotu protiv nove komunističko oligarhijske vlasti u Zagrebu! Zaklinjem se na ovaj Držićev bodež da ću raditi na tome!”

“Tiše malo!” Prosperov me uzme za ruku i povede u podrum kuće.

“Ovdje možeš boraviti… Za hranu se sam snalazi”, rekao je.

Onda smo se vratili gore u vrt. Iz susjedne kuće izašao je neki starac u mornarskoj majici.

“U Bosni je bio epicentar potresa!” doviknuo nam je.

Odahnuli smo. Ipak to nisu bili Rusi.