Još uvijek mi se činilo da sam u snu. Snu klošara koji je zaspao pored vatrom užarene smećarske kante i sanja da sjedi u udobnoj fotelji u Poglavarstvu grada Zagreba i radi što mu se prohtije. Svako malo morao sam se uštipnut za mošnju da bih se uvjerio da ne sanjam. Stisnuo sam gumb na spikerfonu, tajnici rekao da sam spreman za još jedan dupli viski.

Ubrzo se pojavila s pladnjem. Tajnica kao iz američkih filmova o uspješnim ljudima. Na sebi je imala mini suknju, cipele s visokim petama. Dok je spuštala pladanj na moj radni stol, zavodljivo je podigla nogu.

“Šefe, šta kažete na ove moje cipele? Iz Italije su. Prošle godine poklonila mi ih je Natalija Prica, ona ih je jedva jednom obukla.”

“Huh, jebene su. Baš kao što ćeš i ti, nadam se, biti”, još uvijek se nisam mogao oslobodit jezika ulice, grubih, seksističkih fora. Ali zašto bih ih se uopće oslobađao? Bivšem gradonačelniku jezik ulice davao je dodatni šarm. A seksističke fore kao da su uzbuđivale njegove suradnice, kao da im je time dokazivao da je normalan, zdravi muškarac iz provincije. Ono što je tajnica iduće izgovorila očito mi je dalo za pravo:

“Joj, šefe, ja sam se preporodila otkad ste vi došli u Poglavarstvo. Ovi tuljavci iz Možemo! piju samo veganske sokove, glođu tofu kao miševi. Njihove feministice bacile su me u podrum da slažem arhivu. Jedna možemovka ošišana na lonac sasula mi je da izgledam ko sponzoruša. A ja njoj da izgleda ko lezbača.”

Zadovoljno sam iskapio viski. Tajnica me obavijesti da imam čast piti viski koji je Ćiro Blažević u paketu s Titovim satom poklonio pokojnom gradonačelniku. Taman sam krenuo zagristi kreker kad mi je u ured bez kucanja banula zamjenica živućeg gradonačelnika, Danijela Dolenec.

“Dole, Dolenec!” prkosno mi prišapne tajnica. Tu krilaticu proljetos je smislio neki mudoizmuženi Bandićev pijarovac.

“Šta je ovo!?” Dolenec je bacila svežanj A4 papira na moj stol, odmah pored sendviča s pršutom iz Pogane Vlake.

“Ne kužim, kaj bi bilo?” namjerno sam pred tajnicom glumio Bandićevo provincijalno kajkanje da bih joj se još više svidio.

“Kaj, kaj je!’ To je da ste iz gradskog proračuna za kulturu izdvojili 500.000 kuna za izdavačku djelatnost bivše Bandićeve pročelnice za kulturu!” bijesno će Dolenec.

A kako bi tek, pomislim, bila bijesna da zna da mi je ta ista bivša pročelnica, Milana Vuković Runjić sastavila nabrijanu, besprijekornu prijavu s kojom sam se više nego uspješno kandidirao na natječaj za novog pročelnika kulture.

“A Tomislavu Čadežu dodijelili ste 100.000 kuna za njegov autobiografski, ljubavni roman! Onom istom Čadežu koji je mnoge članove i simpatizere naše stranke u Jutarnjem listu ogadio najodvratnijim pamfletima!” nastavila me ribati Dolenec kao revna čistačica Bandićeve kuhinjske pločice.

Kao u nekoj modernističkoj simfoniji, njezine povike poprati kucanje na vratima.

“Slobodno, uđite…”, kažem.

Na vratima svog novog ureda prvo ugledam sivi kačket, a pod njim mrko lice redatelja i aktivista Darija Juričana.

“Gle, di se pajdo ugnijezdio…”, naizgled će prijaznim glasom.

Da bi se onda naglo uozbiljio. I obratio gradonačelnikovoj pomoćnici:

“Danijela, jel ti znaš kog ste postavili za pročelnika kulture?”

Ona se rastreseno osmjehne.

“Pa da. Pavle Svirac, književnik i kolumnist. Savršeno je ispunio prijavu za natječaj. Posebno mi se svidjelo kad je u životopisu naveo da je sin hrvatskog branitelja i da je iz očevih rigidnih, desničarskih stavova shvatio koliko je po državu štetno svako isticanje rodoljublja, nacije.”

“Haha, kakav je lik troler. Ne bih se čudio da mu je to sastavila njegova kolegica iz Bandićeve stranke, Milana Vuković Runjić.”

Prođu me trnci nelagode. Što, zar je Juričan pomalo vidovit poput svih velikih redatelja ala Bergman, Tarkovski, Linč?

“On je član 365 stranke?” Danijela složi facu kao da je tamo u daljini iz Bundeka isplivalo čudovište iz Loh Nesa.

“Okej, raskrinkan sam. Ali ne možete mi dati otkaz. Nakon svih otkaza koje ste podijelili u zadnje vrijeme ovo bi prelilo čašu. Narod bi vas proglasio totalnim šizofreničarima i srušio vas s vlasti. Zato vam nudim tihi, sporazumni otkaz. Mediji uopće neće ni saznat da ste teškog klošara imenovali za pročelnika kulture. Zauzvrat samo tražim otpremninu i garanciju da me nećete izbacit iz gradskog stana koji sam dobio od Bandića”, odmah sam, metaforički rečeno, bacio karte na stol.

Dolenec je ispod oka proskenirala Juričanovu facu.

“Mislim da je to u redu”, rekla je.

Juričan joj ništa nije odvratio. Naherio je nervoznim pokretom kačket. Onda mi se unio u facu, zaškrgutao:

“Podšupčani ugruščiću… Sad si se izvukao. Ali ne zadugo. Imat ću te na oku sve dok te ovako ne…”, naglo pljesne rukama kao konjušar koji dlanovima ubija podguznu muhu.

Dolenec mi službenim glasom dade do znanja da imam 24 sata za napustit ured. U kojem sam uskoro ostao solo sa svojom nesuđenom tajnicom. Premjestim se na Fendi trosjed. Pokažem tajnici da se udobno smjesti pored mene. Ona odmahne glavom.

“Neću, ne pada mi na pamet u krevet odlazit s hrvatskim piscima. Ni mrtva se ne bih spustila tako nisko.”

“Ali, čula si, ja sam još puna 24 sata pročelnik za kulturu, a ne usrani pisac. Volio bih da dobro iskoristimo te preostale sate. Da svjetlo u ovom uredu danas bude upaljeno dugo u noć. Pa da Dolenec na svom fejsbuku napiše: ‘Jedino preostalo svjetlo u gradskoj upravi je u uredu pročelnika kulture. Mirno spavajte, umjetnici’.

Na tu moju doskočicu tajnica se ponovo oraspoloži. Izuje cipele i veselo skoči pored mene na Fendi trosjed.