Odvratno je nemati svoj stan u Zagrebu. Cijene najma ponovo su narasle. Čak sam razmišljao unajmit neku garsonijeru u predgrađu, ali i tamo je ogavno skupo, ne želim svoj lovu davat nekom rentijeru koji ne mora mrdnuti prstom, a lova mu kapa u džep od nas nesretnika koji nemamo krov nad glavom. Veselko Tenžera pisao je o podstanarima, ne sjećam se više što točno, ali mislim da ih je opisao kao neke uklete duše. Da, tako se i osjećam. Nekoliko noći spavao sam u hostelu u Ilici. U sobi su sa mnom bile nekakve Španjolke. Uzele su nekakvu drogu i jedna od njih dobila je napad panike. Prvo je počela plakat, a onda kričat po sobi. Njezine frendice nazvale su njezinu majku na videopoziv u Španjolsku pa je scena tim više postala mučnija. Majka je vikala nešto na španjolskom, a drogirana kćer je kričala. Takve stvari moraš gledat kad si dolje i kad si na dnu. Na kraju je te noći Hitna došla po tu malu. Nisam oka sklopio.

Hosteli su jeftiniji, ali i oni ti izbijaju malo po malo lovu iz džepa. Sve sam bliže tome da potpišem kapitulaciju i vratim se staroj u Đakovo. Ali sad je u toj kući i moja sestra koja se rastala i njezin sin. Samo fali da se ja još vratim tamo pa da budemo totalna kuća luzera.

Preko dana bauljam po ulicama u centru. Sve se nekako nadam da će Možemo! i Tomašević uskoro pasti i da ću ponovo dobiti onaj svoj stan u Dubravi. Jučer dok sam tako lutao gradom, na terasi kafića u Martićevoj spazio sam književnicu Ivanu Bodrožić. Sama je sjedila i s užitkom ispijala kavu. Pored joj je na tanjuriću stajao kroasan, možda onaj s tartufima iz obližnje fensi pekare. Martićeva zna bit zlatni rudnik. Prije neki dan tu sam sa stola uzeo 50 kuna koje je novinar Mislav Bago ostavio na stolu konobaru.

Odmah mi je prošlo kroz glavu da je Ivana ovih dana dobila nagradu Grada Zagreba. Znao sam da ta nagrada laureatu donosi 50.000 kuna. O, kako bi bilo lijepo imat taj iznos na računu. Ali ja bih se zadovoljio i s pet tisuća. Pokušat ću ih, pomislio sam, iskamčit od Ivane. Prišao sam joj i pozdravio je ljubazno kao kolega literat.

“Čestitam ti na nagradi Grada Zagreba! Nekad se ta nagrada uručivala Bandićevim podobnim ljudima, a sad su napokon zapuhali neki novi vjetrovi. Napokon se u našem belom Zagrebu gradu lakše diše. Vratilo se neko veselje u grad.. Evo, ja sam u petak kao obično pio u Kroli i onda su pred fajrunt u veselom raspoloženju upali Urša Raukar i Vili Matula. Atmosfera je bila kao iz ‘Tko pjeva zlo ne misli’, kao kod Žnidaršića. Točile su se kupice gemišta, ja sam s druge strane šanka nazdravljao za dušu Uršinog prapradjeda Ljudevita Sakcinskog, uzvikivao laude tom hrabrom čovjeku koji je surađivao s Ljudevitom Gajem u Danici, održao prvi govor na hrvatskom u Saboru i tražio da se hrvatski jezik uvede u Sabor. Rekao sam Urši da kroz njezine vene teče krv istinskog hrvatstva o kojem Tompson i Škoro mogu samo sanjat. Zamalo mi je platila gemišt!” ushićeno sam prepričavao.

Ivana mi se osmjehnula, otpila još kave.

“Baš lijepo da se ljudi ponovo druže po kafićima. Ja nažalost ne mogu jer mi zadnji vlak za Dugo Selo ide u osam navečer.”

Te Ivanine riječi zazvučale su mi kao lagani prijekor, ali možda je to bila samo moja paranoja.

“Pa da, dobro je i da se ljudi iz Možemo! počinju kvalitetno povezivat s narodom. Čak i u tome će nadmašit Bandića koji je slovio kao kralj povezivanja s narodom. U tome je srž upravljanja Zagrebom. A ja sam nakon te večeri u Kroli iskreno zavolio Uršu i Matulu, i ova deklasirana, pjesnička ekipa što je bila sa mnom za šankom imali su za njih samo lijepe riječi. Pa i ono što je Tomašević dijelio tople, purgerske štrukle u Maksimiru na Prvi maj, a ne priprosti, istočnjački grah ko Bandić isto je pun pogodak. Ja sam ih uzeo deset, ali me oprao onaj Tomaševićev priziv savjesti, pa sam osam svojih štrukli podijelio vječito gladnim, proždrljivim penzićima.”

“Priziv savjesti, dobro bi bilo da ga većina osvijesti u sebi”, Ivana će.

“Evo, ja ću se sad pozvat i na tvoj priziv savjesti. Sa mnom je tu noć u Kroli bila i pjesnikinja Mirna Vukobratović. Iznimno talentirana, ali nitko joj neće objavit njezinu zbirku poezije Sve vagine pa i moja izdavačka kuća jer im je, kako kažu, previše ženska! Zamisli, previše ženska? To je kao neka mana? Pa smo mi njezine kolege odlučili skupit novac za izdavanje njezine knjige. Pa ako osjećaš da ti priziv savjesti to nalaže, mogla bi od svoje nagrade izdvojiti… 500 kuna za tiskanje Vukobratovićkine zbirke…”, dok sam to izgovarao Ivani je zazvonio mobitel. Javila se.

“Ne, ne želim na toj novoj reviji nosit one crne, kožne hlače. Sad bih nešto vedrije. Neku šarenu haljinu”, slušao sam kako govori u mobitel.

Kad je završila razgovor s dizajnerom ili s kime već, nastavio sam.

“Palo mi je na pamet da bi zbirka Mirne Vukobratović mogla bit provokativno dizajnirana, recimo da na naslovnici bude priboden ženski uložak. Pa ako znaš nekog dizajnera koji bi to besplatno.”

Ivana napravi zgađeno lice. Rastreseno je nešto počela tipkat po mobitelu. Kao da sam gubio njezinu pažnju.

“Ona tvoja pjesma Ljubim ženu u tebi koju si spjevala muškarcu ponukala je i mene da probudim ženu u sebi. Oduvijek sam to zapravo želio. I mačo Hemingvej krišom se oblačio u haljine.”

“Ne mogu to više slušat!” naglo je ustala Ivana.

Mobitel joj je ponovo zazvonio. Netko je autom došao po nju. Požurila je.

Kad je ušla u auto konobar se sjatio na mene i neumoljivo tražio da platim račun. Onih 50 kuna što sam jučer maznuo sa stola Mislavu Bagi, sad sam morao ispljunut konobaru. Martićeva dala, Martićeva uzela.