Pjesnik i revolucionar Stjepan Bajić koji je u nedavnom intervjuu izjavio da se neće smirit dok ne uzme skalp HDZ-u, nazvao me i ponudio mi:

“Ideš li sa mnom u Saks na stend ap tragediju? Moraš to vidjet. Našao sam posao, tako da ti mogu platit i neko piće.”

Naravno da sam pristao. Zanimao me taj novi žanr, stend ap tragedija. Vjerojatno neki tip priča tužne priče, a publika plače i doživljava katarzu. Trebalo mi je to.

Gadno razočaranje – u Saksu sam umjesto stend ap tragičara ugledao koronaške znanstvenike. Bajić me zajebao, doveo me na znanstvenu tribinu Skeptici. Želio sam se okrenut i pobjeći iz Saksa, ali onda me sa stejdža pogledom prostrijelila crnokosa znanstvenica s Ruđera, Andreja Ristov. Imala je skoro isto lice, kosu, pogled kao doktorica u đakovačkom domu zdravlja koja mi je u osnovnoj dijagnosticirala fimozu. Paralizirao sam se. Bajić je to iskoristio i povukao me u prvi red.

Na početku smo slušali fore znanstvenika Saše Cecija koje kao da je pokupio iz časopisa Mali znanstvenici. Kao zadnji kreteni hihotali smo na te Cecijeve fore.

Onda je neki znanstvenik bez dlake na glavi i jeziku govorio protiv kolega koji u doba korone nisu vatreno zagovarali cijepljenje.

“Zbog takvih su mi pacijenti umirali na respiratoru i kleli te doktore koji su ih uvjerili da se možda i ne bi trebali cijepiti.”

“Na koga točno mislite? Koga to točno prozivate? Zašto ne kažete ime i prezime? Tko su te ubojice pacijenata? Privedite osumnjičene!” Bajić ga je krenuo provocirat.

Znanstvenik za kojeg ću uskoro saznati da se zove Vladimir Krajinović samo je šutio. Bajić je bio uporan:

„Zašto se bojite, recite ime i prezime!”

“Gordan Lauc”, iznervirano će Krajinović.

Nastao je muk u prostoriji. Teška je optužba pala i odzvonila poput krvnikova malja. Nervoza u zraku mogla se rezati nožem. A nitko nije smio zapaliti cigaretu, pušenje je bilo zabranjeno. Iako su se svi znanstvenici za vrijeme pandemije složili da pušači bolje podnose koronu.

U publici se uskomešala ekipa takozvanih antivaksera.

“Dogmatici!” viknuo je Bajić znanstvenicima.

Nakon tog mu je prišao zaštitar, grubo mu sasuo:

“Umukni!”

Andrija Klarić, organizator prosvjeda protiv stožera i korona mjera, glasno je upitao znanstvenike na stejdžu jesu li spremni za javnu debatu.

“Jesmo!” odvratio mu je Kaić srčano.

Onda je Klarić postavio pitanje o Pfizer Documents. To su, koliko sam shvatio, interni dokumenti na 3000 stranica. Prvo su bili bunkerirani do 2070., ali su deklasificirani po odluci američkog suda. U njima su, rekao je Klarić Kaiću, dokazane teške povrede procesa testiranja i opasnosti od cjepiva.

“Eto, molim komentar na to”, zatražio je Klarić.

Nitko mu ništa nije odgovorio. Antivakseri u publici počeli su rogoboriti na tu šutnju. Znanstvenica Ristov dobacila im je da što su antivakseri u doba pandemije bili bahatiji, to su im oni u stožeru više postrožavali mjere. Bajiću sam ispričao kako su se isto ovako zbog korona mjera posvadili nekad neraskidivi prijatelji programer Oleg Maštruko i znanstvenik Igor Rudan.

“Maštruka je taj njihov raskid toliko pogodio da si je programirao hologram Rudana. Tako ga i dalje ima za prijatelja.”

Sukob antivaksera i znanstvenika nastavio se i ispred Saksa, puno agresivnije. Bajiću je prišla neka doktorica, unijela mu se u facu:

“Jel ti znaš ko sam ja!?”

“Ne znam i ne zanima me. Tako se samo seljačine predstavljaju.”

Doktoričin prijatelj postavio se na Bajića:

“Šta, ti si neki razbijač koji misli da je zemlja ravna ploča?”

“Nisam, pristojan sam dečko. Ali mogu te poravnat sa zemljom”, odvratio je Bajić.

Na to je i mene pukla agresiva. Posebno me nervirao znanstvenik Ceci koji se stalno nešto smijuljio sa strane, promatrao nas nekako s visoka. Dohvatio sam ciglu s obližnjeg zidića.

“Ceci… S tom dugom, plavkastom kosom podsjećaš me na znanstvenu Cecu”, rekao sam.

Antivakseri su grunuli u smijeh. Napokon sam svojom forom uspio Ceciju skinut samozadovoljni osmijeh s lica, anulirao sam njegove fore na račun antivaksera. Ali nisam mislio stat na tome. Pružio sam ciglu Ceciju i rekao:

“Zbog koronaških mjera koje nam je uvodio vaš znanstveni stožer popušio sam 500 kuna pretprošle godine. Nisam mogao nastupit u knjižnici u Zaboku jer nisam bio cijepljen. E pa sad mi ti refundiraj tih 500 kuna, preračunaj ih u eure, a zauzvrat ćeš dobit ovu ciglu. Da je imaš kao simbol na zidove koje ste stvarali između gradova. Do Karlovca nisam smio bez posebne propusnice.”

Između mene i Cecija ispriječio se epidemiolog Kaić.

“E, sad je dosta, siledžijo antivakserska! Mom kolegi ćeš ti prodavat ciglu! Pa to nam je u doba moje mladosti radila ekipa iz Dubrave! Nama koji smo malo bolje učili u školi dolazili su prodavati cigle! E, nećeš mi vraćat te traume, prokleti buliju!” Kaić se sagnuo i zadignuo nogavicu na hlačama. Tad sam tek vidio da nosi martensice. Dobro sam znao kako boli kad te netko martensicom pogodi. Radili su mi to skinsi u Đakovu kad sam s đakovačkim pankerima pio crni Ribar u parku pored spomenika Ivi Loli Ribaru. Kad netko ima martensice na nogama, s njim se ne zajebavaš. Zato sam spustio ciglu na asfalt i ponovo se obratio Ceciju:

“Dobro, Ceco, ostavi si tih 500 kuna za farbu i frizuru.”

Opet smijeh. Bajić je bio toliko oduševljen mojim forama da mi je poklonio neki parfem koji koristi Putin. Zabrijao je na skupe parfeme. Mogao si ih je priuštiti, počeo je dobivat plaću na nekom portalu specijaliziranom za pobrojavanje posljedica korona cjepiva.