Kažu da je ljetovanje na Jadranu skupo… Luzeri, skupo moju kitu. Evo ja za nula kuna sam u najskupljem rizortu. Samo sam za trajekt od Splita do otoka dao pare.

Ušao sam u rizort, nitko te ne pregledava ni na kakvom ulazu, a ima ih valjda deset, ma i više, puno više.

Kad uđeš, posvuda kao snijeg bijele ležaljke, bajkoviti bazeni, palmice ko iz Holivuda. Vidio sam da svi imaju plave trake oko ruke. Ja sam iz smeća izvuko Senfovu plavu vrećicu i izrezao je na trake. Jednu traku zavezao sam si oko ruke.

Ušao sam u restoran s tom plavom trakom. Sve prepuno najfinijih delicija. Uzimao sam hranu koju sam želio s pladnjeva. Nitko da me išta pitao, zaustavio u trpanju. Vidjeli su da na ruci imam plavu traku koja označava da si gost rizorta i da možeš konzumirat sve sadržaje.

Prva dva dana život je stvarno bio kao u raju. Spavao sam na ležaljkama na plaži, hrpa tih ležaljki je noću bila ostavljena na plaži ispod rizorta. Nitko to nije kontrolirao. Ležaljke su bile poput dobrih bijelih ovčica koje noću nigdje ne odlutaju. Malo su me samo jebali komarci. Ali nisam htio potrošiti na sprej protiv tih gamadi. Previše je skupo išta kupovati u dućanima na otoku. Dakle, prva dva dana kao u raju, a onda, a tko će te iz raja izbaciti ako ne znanstvenici?! Oni ne vjeruju u raj. Zato će svi završiti u paklu. To je podsvjesno znao i Tesla, nije mu bez razloga najdraža knjiga bio Goetheov ‘’Faust’’. Znao ga je napamet.

Hrpa znanstvenika iz cijeloga svijeta bila je smještena u supetarskom rizortu. Njima sam se uvalio na tematsku večeru “Ekološki uzgojena janjetina i povrće na žaru”. Bila mi je to posljednja večera. Barem u ovom rizortu. Na večeri se pojavio i znanstvenik i novi kandidat za predsjednika Hrvatske Dragan Primorac. On je i organizirao ovaj znanstveni skup na Braču pod nazivom “Genetsko podrijetlo Hrvata”. Zapiljio se u moju narukvicu kao da je želi zapaliti X zrakom iz svog robotskog pogleda. Da, Primorac mi je izgledao kao robot preko kojega su vanzemaljci navukli kožu i kosu i sada ga preko HDZ-a žele instalirati za predsjednika Hrvatske da nas totalno imaju pod kontrolom. Dejvid Ajk ima pravo, gmazovi iz svemira potpuno će zavladati Zemaljskom kuglom. Već su itekako počeli. Jer da je Primorac običan čovjek sigurno ne bi uspio tako brzo primijetiti da je rizort narukvica na mojoj ruci lažna. Kada bi to već i primijetio sigurno me ne bi, da je čovjek, tako hladnokrvno izložio javnom preziru. Poput demonskog znanstvenika koji je izveo pokus na štakoru odnosno meni, pokazao je kolegama narukvicu i robotski metalnim glasom izgovorio:

“Drage kolege, evo, ovaj vam je tipičan primjer Hrvata vulgaris. Njima je jednostavno u genima da prevare gdje god stignu. Zamislite, ovaj dragocjeno ulovljen primjerak Hrvata uspio je od obične plave vrećice za smeće izraditi gotovo savršenu kopiju rizort narukvice. Tako si je priskrbio besplatno ljetovanje u luksuznom rizortu’’, rekao je. Svi su se zapiljili u mene kao u neku rijetku vrstu leptira. Posramljeno sam dlanom prekrio svoju narukvicu.

“Sad vidim zašto želite postat predsjednik. Da vam svi mi Hrvati poslužimo kao zamorci za eksperimente vas i vaših uglednih kolega iz svijeta. Imam i slogan za vašu predsjedničku kampanju – ako se želiš osjećati kao zamorac, glasaj da tvoj predsjednik bude Primorac! Evo besplatno vam dajem taj slogan da vaše kolege ne misle kako mi Hrvati sve masno naplaćujemo!” odbrusio sam mu na rubu suza. Ubrzo je po mene došlo osoblje rizorta, dvojica krupnih pripadnika crne rase. Izbacili su me iz rizorta kao Adama iz raja. Tješio sam se da je nama, hrvatskim piscima to upisano u genetski kod. Evo, književnica Julijana Matanović na svom Fejsbuku se žali da su je izbacili iz HAZU.

Dok sam sumorno tumarao plažom za siromašne, prisjećao sam se kako sam kao mladi student književnosti bio zaljubljen u nju. Predavala mi je na Filozofskom. Patio sam kad se udala za mog imenjaka Pavla Pavličića. Ja da sam on, pomislio sam, u ovoj situaciji bih kao vitez postupio. Protestirao bih u HAZU, demonstrativno izašao iz te ustanove. Da, ja sam vitez propuštene prilike.

Ali tko zna, možda se to samo ovako kurčim. Vjerojatno ne bih izašao, boljela bi me ona stvar. Sebi sam ipak najvažniji, zašto bih se odrekao plaće glumeći nekog debila ala Don Kihot.

Dolje pored mora ugledao sam dvije ženske u zrelim godinama. Jedna od njih, ona crnokosa, podsjetila me u licu na Julijanu. Spustio sam se do njih. Po govoru sam ih locirao. Srbija.

Legao sam do njih, uvalio im spiku, da sam novinski pisac kao Momo Kapor. Rekao da pišem za Nacional.

“Mnogo hrabar nedeljnik, razljutili ste i našeg Vučića”, rekla je ova što je sličila Julijani.

“Ko ga jebe, ima pušačke usne”, odvratio sam frajerski kao da sam s Dorćola.

Onda su one počele pričat o sebi. Roditelji im neki imućniji Beograđani. Njih dvije u mladosti su izlazile u Zlatni papagaj. Ova druga pohvalila se da je s Giletom iz Električnog orgazma doživjela tri orgazma.

Rekao sam da se idem bacit u more.

“Devojke, molim vas, samo mi pripazite na novčanik… Digo sam danas plaću… Odmah sve dignem s bankomata da mi banka ne skine za ovrhe.’’

“Čuvat ćemo ko ratnog zarobljenika, ne brini.”

Plivao sam prsno 20 minuta. Vratio se na plažu. Izvadio novčanik, pravio se da brojim lovu.

“Devojke, žao mi je što moram reć, al fali 40 eura…”

Neugodna tišina.

“Keve mi, nismo ni pipnule novčarku…”

“Ko je onda? Srbi iz Krajine?”

Jako su se uznemirile.

Ova svjetlija ljutito će:

“Daj mu prokletih 40 evra i nek ide do sto đavola.”

‘’Ne, ti nisi htela anđela, htela si crnog đavola, od mene si to i dobila’’, pjevušio sam u sebi dok sam uzimao 40 eura.