Danas na dan utakmice Hrvatska – Argentina počeo sam piti već u rano jutro na Dolcu. Euforija se osjećala još više i snažnije nego svježa riba iz obližnje ribarnice. O, kako će ovo biti uzbudljiv, nogometni dan!

Dok mi je prodavač iz ribarnice pričao o svom poznanstvu s Gvardiolovim ocem ribarom, zazvonio mi je mobitel. Javio sam se. Bila je to ova jedna moja poznanica, novinarka koja je uglavnom radila za lijevo orijentirane medije.

„Ej, Svirac, budan si?”

„Naravno, evo već cugam i pripremam se za tekmu navečer.’’

„Jebale vas tekme. Tako sam se veselila da će Hrvatska ispušit od Brazila i da će sva ova odvratna euforija splasnut. Ovo je neizdrživo… Em jebeni Advent em ta euforija što je Hrvatska, jebem ti sreću, ušla u polufinale. Jebo mi pas ako se ne ubijem do Božića.”

„Ej, pa koji ti je, šta je tu sad tako strašno?”

„Ma, lako tebi srat, ti nemaš djecu.”

„Kakve sad veze imaju djeca?”

„Imaju, itekako imaju! Evo, još za prošlu utakmicu s Brazilom domišljata i jebeno pametna razrednica od moje kćeri dosjetila se da svi u razredu dođu u hrvatskim navijačkim majicama i naprave zajednički fotku. Dakle, nije dosta što ih na satovima zaglupljuju gledanjem kretenskih utakmica, nego klinci još trebaju dolaziti u šahovničastim majicama.”

„Aha, na takve je izbornik Dalić mislio kada je na presici rekao da u Hrvatskoj postoji šačica ljudi koji mrzi što hrvatska repka pobjeđuje i što se po svim gradovima vijore hrvatske šahovnice. Hahaha, ali eto zbog kćeri si ipak morala kupit tu tebi toliko mrsku navijačku majicu.”

„Moš mislit kako sam je kupila. Mala je otišla u običnoj košulji u školu i očito imala gadne traume. Sad joj moram za ovu utakmicu s Argentinom donijet u školu tu jebenu majicu. Daj, molim te, odi sa mnom kupit majicu. Sram me to uopće tražit po dućanima. Di se to uopće kupuje?”

„Nema frke, šta se mene tiče, možemo odmah.’’

Našli smo se na Trgu nepunih sat kasnije. Prvo smo zapičili u Namu, bio sam siguran da ćemo tamo naći majicu, Ali ništa, imali su samo nekoliko navijačkih haljinica na odjelu za bebe. Krenuli smo guglat gdje se mogu kupiti najjeftinije majice. Rekla je da na to sranje od majice ne želi potrošit više 30 kuna. Na internetu smo vidjeli da ih ima u trgovinama Konzuma i Lidla. Odmah smo produžili u onaj Konzum na Cvjetnom. Tamo nam je blagajnica rekla da navijačkih rekvizita ima samo u Super Konzumima po Zagrebu.

„Najbliži vam je na terminalu na Črnomercu.”

Kad smo izašli van, kolegica je bijesno prosiktala:

„Nema šanse da po ovoj gužvi plazim do Črnomerca!”

„Čekaj, pustit ćeš da ti mala opet jedina u razredu bez navijačke majice strši kao govno u punču?”

Putem do Trga na jednom štandu vidjeli smo navijačku majicu na kojoj je pisalo Modrić. Pitala je koliko košta, a kad je ženska rekla 150 kuna, ova je poludjela:

„Dakle, fritule koštaju 30 kuna a majice obične navijačke 150!”

Činila se sve frustriranijom. Rekao sam joj da je to na Adventu tako, sve je puno skuplje. Bolje da odemo u Super Konzum.

„Treba mi malo zraka i da izbacim sav svoj bijes iz sebe, ajmo pješke”, predložila je. Šta sam mogao? Ovakvu napižđenu nisam je mogao unormalit i stavit na tramvaj.

Doklaparali smo pješke do Super Konzuma na okretištu. Tamo nam je pak blagajnica s određenom sladostrašću saopćila da je zadnja navijačka majica prodana još jučer.

„Pa dobro, kog treba pojebat da ti dijete ne bi bilo autsajder na toj glupoj tekmi danas?! Pa ja ću poludjet! Ne mogu više, Svirac, dobit ću slom živaca. Kao da nije dovoljno da se s bivšim povlačim po sudovima i radim ko konj jer ovaj ne plaća alimentaciju, nego me još klinka od četrnaest godina proziva kako ona jedina nema majicu u školi.’’

Vidio sam da je na ivici propucavanja, bilo mi je iskreno žao te hrvatske majke koja se svim silama trudi da joj klinka ne bi odskakala od drugih. Imao sam potrebu nekako je smiriti. Pobjeda Hrvatske nad Brazilom nekako je čudesno utjecala na mene. Postao sam puno emotivniji. Vidio sam i neke svoje najzajebanije prijatelje kako plaču nakon žestoko odigrane utakmice s Brazilom.

„Smiri se”, pokušao sam nježno. „Zašto sada dozvolit da ti netko toliko kida živce? Idemo do onog štanda na Adventu pa kupi maloj onu majicu na Modrića. Ne možeš joj priuštit još jedno gledanje tekme u školi bez toga.”

Moj nježni glas vidno ju je smirio. Kao da je odavno željela čuti malo nježnosti koju očigledno nije dobivala zadnjih godina.

„Imaš pravo. Ajmo, ko ga jebe, kupit ću joj tu prokletu majicu pa nek bude glavna s njom. 150 kuna, ali vrijedi mi da sačuvam još ovo malo živaca. Uostalom, vjerojatno će biti presretna jer nitko nema takvu na Modrića.”

Tramvajem smo se vratili do Trga, kupili majicu i euforično odjurili pred školu. Sva sretna, poslala je poruku maloj da siđe po dres. Klinka je u sekundi doletjela do nas.

„Šta je ovo, mama? Kakva je to majica? Pa muška je, prevelika je i još je na Modrića?! Svi će mi se smijat! Nitko živ nema na Modrića, svi imaju one normalne crveno bijele. Isuse i još nije ni strukirana, kako ću se tako pojavit sad gore. Mrzim te, uvijek me osramotiš!” mala se kao furija pokupila natrag u razred. Moja kolegica je jedva suzdržavala suze. Bacila je majicu pred ulaz u školu

„Neka barem nečemu posluži, neka klinci brišu noge o nju.’’

U tom trenutku je dovodio kćer u školu mostovac Nikola Grmoja. Novinarku koju je poznavao počeo je moralizatorski kudit da kako može pred djecom skrnavit dres hrvatske reprezentacije.

„Ajde i ti si me našao sad tu s tim seljačkim spikama”, otresla se na Grmoju.

Povukla me za ruku i odvela do prve birtije. Uz duplu lozu s olakšanjem je nazdravila: „Za Argentinu!”