Nakon što ovo pročitate, ma koliko bili siromašni, nećete više imat izgovor da si ne priuštite boravak na Jadranu. I ja sam tako mislio dok me sila nije natjerala da promijenim mišljenje. Bivši Poletov kolumnist i pjesnik Igor Čumandra uplašio se krize i gladi koja nas čeka na zimu pa je već sad, ljeti, počeo kuhat ajvar. Pa je u njegovom stanu u neboderu doslovno postalo vrelo kao u paklu. Budio sam se u jednoj vodi. I onda sam puko totalno. Iz šupe sam uzeo Čumandrin vojni šator iz Domovinskog rata i busom zapalio do Mošćeničke Drage. Samo sat vremena od Zagreba. Koliko bolje nego se tramakavat satima do jebene Dalmacije i tamo slušat o Hajduku, Torcidi. U auto-kampu mjesto za šator iznosilo je samo sto kuna. A prvu noć sam odmah s dvije boce vina otišao na glavnu plažu i tamo sjeo na udobne ležaljke za bogate, nije bilo nikakvog čuvara. Pio sam vino, gledao more i za sto kuna osjećao se kao bogataš.

Onda sam još skužio da u kampu postoji ograđeni dio za nudiste, tamo je mjesto za šator bilo još jeftinije. Odmah sam se premjestio. Tamo bar neću morat ni prat gaće jer ih neću ni nosit. A dodatno me nabrijavalo i to što je pokojni Mandić sa svojom suprugom Slavicom često ljetovao po nudističkim kampovima i tamo se šepirio svojom muškom moći. Moram pročitat Viskovićevu autobiografiju. Da li je on imao muda svoju muškost kao Mandić izložiti tuđim pogledima, pa da procijene tko ima većeg, on ili Mandić. Ja bih se u tom okršaju kladio na Mandićevog pijetla.

Problem je bio što u ovom nudističkom dijelu kampa nisam uspijevao ponovo rastegnuti šator. U pomoć mi je došao neki podeblji Nijemac. Ginter, predstavio se. Kroz žbunj riđih, međunožnih dlaka, kao gušter iz suncem spaljene drače izvirivao mu je penis nalik onim malim Vindija hrenovkama.

Ni Ginteru nije polazilo za rukom rastegnuti moj šator. Neka opruga očito je pukla dok sam ga u brzini rastavljao. Jebeno sranje! Dobri Ginter ponudio mi je da spavam u njegovom. Stvarno okej lik, nije ni čudno što ima isto ime kao moj omiljeni pisac Ginter Gras. A ako je sreće, u tom šatoru imat će i grasa, da zapalimo prije spavanja.

Intuicija me nije prevarila, Ginter je fakat smotao grasa kad smo se zavukli u njegov šator jedva dostatan za dvoje mršavih. Dok smo pušili, Ginter je na mobitelu pustio pjesmu od Nene, prigodno ljetnu, 99 luftbalons. Kao klinac sam masturbirao na Nenine postere iz Brava koji su mi ostali od sestre u podrumu.

Gras i morski zrak ubrzo su me satrali. Okrenuo sam se leđima Ginteru i u sekundi zaspao. U snu sam osjetio kako mi netko noktima grebucka mošnje, pa mi onda čitavim dlanom stiska također usnuli penis. Otvorio sam oči i shvatio da mi je kita u Ginterovoj šaci. Kriknuo sam, maknuo mu ruku. Izletio sam iz šatora i gol otrčao gore sve do glavne ceste. Mahao sam jurećim autima da mi stanu. U relativno kratkom vremenu jedan je čak i stao. Redatelj Igor Mirković. Vraćao se iz Motovuna.

“Svirac!?”

Nije mogao vjerovat da me vidi kako gol u noći stopiram nadomak Rijeke. Svašta je od mene očekivao, ali ne i ovo, zbilja stalno nanovo iznenađujem ljude. Dok smo se vozili, neprestano sam sipao mržnju prema kampovima. Čak sam iznio teoriju da su kampove izmislili komunisti.

“U tim odurnim kampovima moraš potisnut individualnost, svi tamo zajedno peru zube, pišaju jedni pored drugih, tuširaju se… U kampovima su svi jednako bijedni. Ogavno. Zato nikad nisam ni išao na taj tvoj festival u Motovun, tamo se isto spava u šatorima, žderu se konzerve. Ma, fuj… To sam sad napravio i nikad više…”

Mirković je naglo zaustavio auto pored žute table na kojoj je pisalo Dražice.

“Okej, ako više voliš desničare, onda te tu ostavljam. Ovo ti je Kolindino rodno selo, pa uživaj”, energično me izgurao nogom iz auta.

Pun mjesec osvjetljavao mi je put. Prolazio sam kroz neki šumarak. Iza šumarka bila je livada na kojoj su pasle koze. Tu se Kolinda kao mala igrala s onom svojom kozom koju je spominjala u predsjedničkoj kampanji, pomislio sam. Pa na rubu šumarka legao na tople, suhe grančice. Izmoren, brzo sam zaspao. Sanjao sam kako sam u Njemačkoj na Oktober festu. Kolinda u dresu hrvatske reprezentacije na pozornici pjeva 99 luftbalons. Opet sam osjetio kako me nešto grebucka po mošnjama. Ali ovaj put su to bili dugački nokti pjevačice Nene s kojom sam gol ležao u praznoj, pivskoj bačvi. Okrenuo sam se prema njoj i krenuo je silovito uzimat u takozvanom misionarskom položaju. Ubrzo sam doslovno osjetio plamen među nogama. Probudio sam se i vidio da suhe grančice ispod mene gore. Očito sam ih uspio zapalit dok sam se u snu nadignutim penisom snažno trljao o njih, trenje je učinilo svoje. U panici sam se podigao i krenuo pišat po malom plamenu. Dok sam to radio nešto me osvijetlilo, neka ekipa, kamere. Pogledam bolje i kao u noćnoj mori vidim Plenkovića, ministra Božinovića, kamere HTV-a… A onda i reporterku i moju prijateljicu Dijanu Roko. Božinović mi je pljeskao.

“Evo s kakvom minimalnom opremom naši građani dobrovoljci gase požare po šumama! Da je više ovakvih savjesnih građana kanaderi nam ne bi ni trebali!” govorio je u kameru.

Onda je Dijana Roko nešto govorila. Shvatio sam da se direktno javlja u „Dobro jutro, Hrvatska“. Pa da, već se razdanilo, a ti patnici su već u zoru u studiju. Razgovarala je s voditeljicom Doris Pinčić, govorila nešto o inspekciji protupožarnih snaga. A onda se s druge strane začula Doris Pinčić

“Da, Diana, ovo dokazuje da u gašenju požara naši građani pokazuju famoznu volju…”

“Misliš, fimoznu”, Diana se zagledala u surlastu, namreškanu kožicu na mom priručnom, 12 cm dugačkom šmrku.