Kroz tamnu staklenu stijenu hotela Šeraton motrio sam svog starog i polubrata mi Gojka. U raskošnom hotelskom baru sjedili su u foteljama boje trule višnje. Za istim stolom bili su bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko i njegova supruga Ana. Frčkava, crvena kosa padala joj je sve do ramena. Njezini crveni pramenovi podsjećali su na buktinju iz plinske boce. Karamarkovu kosu prošarale su sijede.

To da mi u Šeratonu stari i polubrat Gojko sjede s bračnim parom Karamarko, javio mi je urednik Bero Jelinić. Izjedala me znatiželja da saznam razlog njihova susreta. Moj stari zbližio se s Karamarkovima u doba postavljanja šatora ispred Ministarstva branitelja u Savskoj. Stari je od prvog dana u tom vojnom šatoru prosvjedovao protiv tadašnje Milanovićeve vlade. U mitskom šatoru upoznao je i svoju sadašnju ženu Ljilju Đomlinu iz Oćestova. S njom je dobio mog polubrata Gojka. Ime su mu dali po čuvenom ministru obrane iz Tuđmanove ere, Gojku Šušku. U to vrijeme toliko su se zbližili s Karamarkovima da je Ana Karamarko Ljilji dala hrpu rabljene, dječje robe za Gojka koji je tada tek rastao u trbuhu mlohavom od nezdravih šatoraških pašteta i konzervi iz CSO-a.

Duboko sam udahnuo i kroz masivna, staklena vrata ušao u Šeraton. Nadao sam se da se stari pred otmjenim Karamarkovima neće usuditi prema meni biti seljački grub i otresit. Nada mi se nije izjalovila, barem što se starog tiče.

“Otkud ti ovdje?” stiltao se kad sam zastao pored njihova stola.

“Pa tu skoro svaki dan pijem kavu. Ovdje s jednom uglednom redateljicom radim na scenariju prema svojim knjigama. Danas sam se u dva dogovorio tu naći s jednim novinarom koji me želi intervjuirat povodom dokumentarca o mom životu koji će za dva tjedna bit prikazan na jubilarnom, dvadesetom Zagreb Doxu”, besramno sam se iskurčio.

Htio sam starom dati do znanja da više nisam klošarsko piskaralo koje pije po Kroli, Krivom putu, nego sam se, naglim uzdignućem na društvenoj ljestvici, po difoltu prebacio među gradsku elitu u Šeratonu. I Krleža je svojevremeno pio kavu i pisao u baru hotela Esplanade.

Uspio sam u starom rasplamsati očinski ego. Karamarkovima me predstavio kao uspješnog, hrvatskog pisca. Kako je godilo slušati da te hvali vlastiti stari, ne sjećam se kad sam to zadnji put doživio.

“Sigurno vam je u pisanju velika inspiracija vaš otac… Heroj Domovinskog rata. Evo, upravo nam je s uskrsnom čestitkom donio vijest o uskrsnuću šatora iz Savske”, lice Ane Karamarko ozarilo se dok je to izgovarala.

“Pa to su divne vijesti. Raduje me to kao Isusove učenike kad su saznali da je njihov učitelj uskrsnuo”, sjeo sam na okrugli, grimizni tabure.

Stari me sumnjičavo pogledao. Nije baš imao izoštren sluh za ironiju.

“Da, sve je dogovoreno. Ako pobijedi lijeva koalicija, istu večer postavljamo šator pred Sabor. Nećemo dopustit da komunjare opet preuzmu vlast u Hrvatskoj! Nisu moji suborci na frontu za to krv prolijevali… Rijeke krvi prolili smo da Hrvatsku oslobodimo od Srba i komunjara! I sad nam Milanović prodaje te neke rijeke pravde! Crvene rijeke, ali ne od krvi! Gadno me razočarao Milanović. Taman kad sam mislio da je postao naš, pred izbore se slizao sa svojim SDP-ovskim komunjarama”, ogorčeno će stari.

Da ga navedem da nastavi govoriti o toj intrigantnoj temi, upitao sam:

“Kako ćete postavit šator pred Sabor kad je tamo sve puno policije? Nitko osim saborskih zastupnika ne smije prismrdit na Markov trg.”

“Prismrdit će njima na Markovu trgu ponovo plin iz plinskih boca!” stari je kresnuo šibicom, pripalio duhan.

“Smirite se, Tadija, previše ste već puta riskirali život za Hrvatsku”, procijedio je Karamarko.

“Jesam! I opet ću! Nećemo dopustit komunjarama primopredaju vlasti! Tražit ćemo da se ponište izbori! Milanović je prekršio Ustav! Ako si je on kao predsjednik države dopustio ući u izbornu kampanju, onda ćemo si mi dopustit da postavimo šator i plinske boce pred Sabor!”

“Nemojte tako glasno, Tadija, slušaju nas…”, Karamarkom se tjeskobno osvrnuo oko sebe.

“Samo neka slušaju! Uskoro će čuti čitava Hrvatska!” glasno će stari.

A onda je nastavio puno tišim glasom:

“Kad mi iz šatora odradimo svoje, svrgnut ćemo s vrha HDZ-a onog Kardeljeva učenika Plenkovića i vratit vas na čelo HDZ-a. Vi nećete dopustit da HDZ više ikad koalira s Pupovčevim Srbima. Vratit ćete Hrvatima vjeru… Ponovo će većina glasat za HDZ kao u Tuđmanovo, zlatno doba. Ne bojte se, Tomo, nećete morat ulazit ni u kakve koalicije. Pogotovo ne s onim odvratnim, prevrtljivim mostovcima.”

Njegove riječi popratio je snažan smrad plina. Dolazio je negdje ispod stola. Spustio sam pogled i vidio kako mi je na tenisici buknuo plamen. Dok sam se u panici podizao od stola, moj polubrat Gojko cerio mi se u facu, pokazujući plinski ZIPO upaljač s ugraviranom šahovnicom. Zalio sam tenisicu čašom vode. Toliko se dimilo iz nje, toliko je smrdilo po plinu da su me konobari zamolili da smjesta napustim hotel.

Ispred Šeratona sam skinuo uništenu, pocrnjelu tenisicu, bacio je u koš za smeće. Na jednoj nozi skakutao sam poput ždrala do tramvajske stanice. Dok sam čekao tramvaj, razmišljao sam o tome kako su djeca šatoraša još puno opasnija od njihovih roditelja. Plenković se zbilja igra s vatrom. I plinom.