‘Zastavniče Brešan! Pričuvni brigadir Aralica ne može na prazan želudac sastavljat poziv izbjeglim Srbima da se vrate u Hrvatsku”, izderao se Hitrec.

Maloprije sam se na ovaj grunt na Čiču dovezao s prozvanim Vinkom Brešanom. Pokupio me nakon presice u Kulmerovim dvorima povodom svog novog filma. Dvore mu je iznajmila Todorićeva kći Iva i još mu upola cijene prodala janje: ošamućeno je kunjalo na spuštenom stražnjem sjedištu.

“Druž… odnosno gospodine satniče Hitrec…”

Na lapsus “druže” svi uokolo, iz mraka, svi u maskirnim uniformama, počnu vrijeđat Brešana da je Jugoslavenčina i komunjara, kao i njegov otac. Branio se da je njegov otac prvi pisao dramska djela protiv komunizma.

“NIJE ON PISAO PROTIV KOMUNIZMA. Nego samo protiv pojedinaca koji ga zlorabe! Na taj je način samo prao gnojne rane s komunizma i liječio ga da što duže poživi! Ostav, zastavniče!” obrecnuo se Aralica s bakljom u ruci koja je osvijetlila i pogužvanu, depresivnu facu Ive Sanadera.

Promrmljao je da puste priču i napokon ispeku janje. Sve se siluete okomile na njega: dobio je čin a nije sudjelovao ni u jednoj akciji, samo je u uniformi došao salutirat na postrojavanju kad se osnivala Umjetnička bojna. Sanader je oborio pogled i nadalje je takav potuljen morao slušati ratna hvastanja iskusnijih kolega.

Araličina baklja osvijetli zabrađeno lice Filipa Šovagovića na čijem smo se gruntu okupili. Priča Filip kako je Umjetnička bojna došla na ratište, pjevali su, svirali gardistima, davali im cigarete, alkohol.

“Zauzvrat sam, kuiš, htel ispalit koji metak… Uzel sam onaj njemački mitraljez, kao od Ljubiše Samardžića kad je igral Novaka, kuiš, s onim kačketom na bulji, u ‘Bitki na Neretvi’, i, kuiš ono, ispucal sam rafal u daljinu. Još rafala. Na to su četnici, kuiš, opalili kanonadu po nama iz, kuš, sveg raspoloživog oružja… Ovi pravi gardisti su nas onda poterali doma, čitavu, kuiš, art bojnu.”

“Eto vidiš, a zbog tebe nije u ratu ispaljen ni metak, a pukovnik si! Opisao sam podrobno tvoj mandrilski mentalitet u knjizi ‘Smrad trulih lešina’!” dobacio je Aralica Sanaderu.

“Vojniče Šovagoviću, ostav! Idi po janje u auto!” naredio je Brešan Šovagoviću.

OSTALI SU SE, POPUT PANTERA, povukli natrag u mrak grunta. Začula se živa rasprava – dogovarali su kako privući odbjegle Srbe natrag u Hrvatsku. Aralicu su nagovarali da napiše poziv, jedini ima iskustva jer je i u Oluji sastavljao poziv Srbima da ostanu.

“Trebaju nam kao radna snaga, i za rasplod, da podignemo mizerni natalitet! A i ujedinjeni ćemo bolje pružit otpor Sirijcima i islamistima koji pokušavaju probit granicu.”

“Tako je, pričuvni generale Šeks! Srbi nam fale i u filmu i kazalištu. Bez njih svi nam se glumci propederili, pa tako i glume”, začuo sam Vrdoljaka koji je počeo davat upute Brešanu kako da snimi film kojim će privući Srbe – “Kako je Srbin ostao na mom otoku.”

Pa je povjerljivo dodao:

“U KOPRODUKCIJI SA SRBIJOM, u tandemu s Vukom Draškovićem, u tajnosti radim na serijalu ‘Dugi, mračni Tito’. Tebi, satniče Hitrec, sređujem snimanje serije ‘Smogovci u Beogradu’”.

Ponovo se obratio Brešanu:

“U film moraš stavit sise! To privlači Srbe. U mom svakom filmu ima ih. Al teško je danas nać dobre sise. Sve te glumice su ravne ko Panonija.”

Filip je dovukao janje na špagi. Svi zapališe baklje i okupiše se oko janjeta kao kjuklusklanovci. Bili su tu, pored spomenutih, Franjo Gregurić, Žarko Domljan, Luka Bebić, Nikica Valentić, Ivan Jarnjak, Andrija Hebrang i Vice Vukojević. Kao dvanaest apostola i Aralica, kao trinaesti.

Aralica zavrne rukav maskirne košulje. Na podlaktici spazim tetovažu JNA kojoj je naprijed dodao slova BO, pa piše BOJNA.

“Kolji ga, zastavniče Brešan!”

Brešan je pokazao na mene.

“Ovog Slavonca sam doveo da zakolje.”

“Di je Martin Sagner, samo on zna zaklat janjca kako treba. Zašto nije došao”, Sanader će sebi u bradu.

Meni su dali janje da ga zakoljem dolje uz potok jer oni ne mogu gledat prolijevanje krvi. Odvukao sam ga na špagi, ali ga nisam zaklao, nego mu šapnuo da bježi, kao partizan Višnjić ustaši Navojcu u “Dugoj, mračnoj noći.” Moj djed Bajo naklao se janjaca dok smo ga mi djeca kroz suze molili da ih poštedi. Nisam htio da se kroz mene nastavi ta obiteljska, koljačka tradicija.

Kad sam se vratio na grunt kroz tamu sam nazreo tipa s maskirnim šeširom, derao se uperenog kalašnjikova: “Opet ste se tu došli igrat ratnih veterana! Prošle godine propucali ste mi sve jabuke u voćnjaku!”

“Nemojte, sused Miro.”

“Šta sused! Nisi me, Filipe, poslušao. Zakleo sam ti se da ću pobit tebe i sve te tvoje.”

Zapucketalo je suho granje pod mojim stopalima. Susjed Miro uperio je prema meni vojnu lampu, osvijetlio moje lice koje sam namazao blatom da izgleda kao da sam se stvarno borio s podivljalim janjetom.

“Sirijac! I teroriste si počeo skrivat na gruntu!” zaurlao je susjed Miro i ispalio metak. Srećom, ruka mu se zatresla od straha, pa je metak pogodio u kamen. Ali je rikošetirao, odbio se od kamena i završio… Filip je zarikao iz sveg glasa poput ranjenog medvjeda. Metak mu je probio čizmu, ali sva sreća prošao mu je samo kroz tri centimetara dugačak nokat na nožnom palcu.

“Sad napokon možeš dat otkaz u Gaveli i tražit braniteljsku mirovinu. Ti si prvi i jedini od čitave Umjetničke bojne koji će imat pravo zatražit braniteljsku mirovinu”, Aralica je oko Filipova probušenog nokta svezao umrljanu salvetu.