S glumcem Asimom Ugljenom bio sam u pečenjari kod Koste. Baš smo najeli ćevapa na ugljen, plaćao ih je Ugljen. Poslije sam ja njega odveo do Krole, počastio ga pivom. Stalno smo se, radosni od dobre hrane, ljubili u obraze. Iz sabora se Radićevom spuštala zastupnica Marija Selak. Razdragan sam izašao do nje.

“Di si Marija…”

“Ti zbilja imaš stalnu sačekušu tu Radićevoj.”

Pružio sam joj ruku. Dok smo se rukovali, nagnuo sam se usnama prema njezinu obrazu.

“Ne!” u zadnji tren izmaknula je lice.

Prožeo me neki baš loš osjećaj.

“Jel to zato što Nino gleda…”, pogled mi se zaustavio na njezinu suprugu Nini Raspudiću koji se u društvu zastupnika Grmoje i Miletića također iz Sabora spuštao po Radićevoj.

“Nije. Nego zato što odvratno smrdiš po luku. I usnice su ti masne kao da ti ih je netko namazao kremom za cipele.”

“To je od ćevapa. I Ugljena…”, pokažem na glumca Asima koji me čekao unutra za šankom.

“Sad točno znam kako se osjećala ona njemačka ministrica Analena Berbok kad ju je htio poljubit naš ministar Grlić Radman. Užasan osjećaj, kao da ti netko stavi pauka na lice dok spavaš”, zgroženo će Marija.

“Pa da, još Radman zbilja sliči na pauka, ona mala glava i rijetki čuperci koji mu strše kao ticala. Iako pauci nemaju ticala. On mi zapravo s tim čupercima na tjemenu izgleda kao nešto između mrava i pauka. Valjda je zato njemačka ministrica tako naglo ustuknula od tog poljupca ministra pauka”, pokušao sam komplekse zbog odbijanja mog poljupca svaliti na ministra Radmana.

„Svirac, daj pusti ženu na miru. Hoćeš da se sruši Most zbog tebe? Ako zastupnici Mariji preneseš herpes ili nešto gore, ona se neće moći posvetit izbornoj kampanji”, šeretski je uletio Asim Ugljen.

„Zbilja… Ne razumijem kako se Radman uopće usudio primaknut svoje žudne usne obrazu njemačke ministrice. Pa HDZ nas je tjerao da nosimo maske protiv korone, nisu nam dozvoljavali da se rukujemo, kamoli ljubimo. I onda Radman usred EU-a kao u nekoj birtiji krene ljubit zanosnu njemačku ministricu. A korona i dalje postoji! On je nju zapravo životno ugrozio!”, Marija Selak je brže bolje okrenula mlin na svoju omiljenu temu – neopravdano uvođenje mjera u doba korone. Pa da, bilo je to zlatno doba Mosta, rejting im je itekako narastao kad su raspisali referendum protiv koronamjera.

Nisam se baš mogao nešto previše koncentrirat na njezine riječi, još me pekla Asimova uvreda. On me baš ponizio pred Marijom. Kako mi je to mogao napravit. Ja da prenosim herpese i ostale boleštine! On baš nema nikakvu mjeru. Gazi do kraja. Nisam mogao da mu ne odvratim:

„Ti nemaš šta pričat protiv herpesa. Pa vas su na glumačkoj akademiji po normalno profesori ljubili u obraze, dirali vas po tijelu. Sve pod krinkom da vas uče kako odglumit ljubavnu scenu. Pa i sam si o tim zlostavljanjima progovorio u medijima, doduše nisam kliknuo na te tekstove, pa ne znam kako su tebe točno zlostavljali.”

„Jao, pozorno pratim te afere na glumačkoj akademiji! Kad postanem ministrica kulture, ukinut ću taj rasadnik bluda!” odlučno će Marija.

„Što se mene tiče, možeš. Spasit ćeš nove generacije. Da se ne upuštaju u to bijedno zanimanje. Ja si nikad neću oprostit što nisam umjesto glumačke akademije upisao medicinu. Ili barem pomorsku školu, da budem diplomirani kapetan Jesetra tamo na Mrežnici”, Asim je prstima prošao kroz svoju gustu, beduinsku bradu.

„Dobro, možete vi koliko hoćete pljuvati po profesorima na Akademiji, ali morate priznat da je onaj Prohićev govor studentima ipak upisan u legendu. Obraćao im se, ponižavao ih na način nekog Krležina lika”, rekao sam.

„Joj daj, Svirac, ne seri. Ti o kazalištu znaš koliko i Grlić Radman o osvajanju žena. Nije to nikakav krležijanski monolog. Prohić je to glumio Gavellu. Tako je Gavella na probama vikao na glumce i koristio te izraze škandal i protestiram”, odvratio je Asim.

Zašutio sam.

„Onda je to fakat otužno. Ako je tamo pred tim studentima režije skidao Gavellu. O, jebote… To je kao da se ja napijem, dođem pred studente književnosti s puškom na crvene metke i pijan brijem Hemingvejeve spike”, razočarano ću.

Napokon su se do nas spustili Raspudić, Grmoja i Miletić.

„Vidio sam te, Svirac, pokušao si mi poljubit ženu”, prozvao me Raspudić.

„Pa samo onako prijateljski, u obraz. Nisi valjda i ti postao kao ove feminjare iz Možemo! koje nam sad hoće zabranit da žene ljubimo čak i u obraz. Šta onda preostaje tim svim nesretnim ženama. Nije ni čudo da svaka nabavlja psa. Jedino ih još pas može nekažnjeno lizati po obrazu. Što bi značilo da smo mi muškarci doslovno postali gori od pasa”, krenuo sam ga zašprehavat.

„Ima čovjek pravo! Ovo što je rekao objavit ću na Tik Toku!”, Miletić je u hipu izvadio najmoderniji ajfon.

Namjestio je kosu koja mu se sva zamrsila na vjetru.

„Ajde, Marine, nemoj. Okrenut ćeš sve feministice protiv Mosta. Previše glasova gubimo zbog tih tvojih ishitrenih objava na Tik Toku”, majčinski ga je prekorila Marija Selak.

„Baš me briga za feministice! One su manjina! Za mene će glasati narod!”, Miletić će nekim izvještačenim glasom kao da upravo ima kampanju na Narodnom radiju.

Raspudić se kao orao nadvio na Mariju i poljubio je u usta.

„Kako god, moju ženu smijem ljubiti samo ja”, promrsio je nakon što je odvojio svoje usne od njezinih.

„I ti si opet jeo luk s onim ražnjićima u Saboru!” Marija je dlanom obrisala usne.

„A ipak jedeš u saborskom restaču, a kod Ace Stankovića si tvrdio da je hrana tamo gora nego u studentskoj menzi”, matirao sam Raspudića i slavodobitno se vratio za šank.