Pokrali su me! Dalmoši su me pokrali, prokleta im svaka riba u moru!” vikao sam na uho izborniku Festivala glumca Davoru Svedružiću dok smo nakon predstave “Sretna ne bila” stajali u holu vinkovačkog kazališta Joza Ivakić.

On mi se pak samo dobroćudno smješkao. Zbog njegove stalne veselosti i sklonosti izbacivanja fora, zalijepio sam se za njega. Veseli ljudi mogu na trenutak rastjerati slavonski mrak u meni. Ponekad žalim što i ja nisam veseljak.

“Zna se ko ovde krade!” Svedružić je odglumio Batu Stojkovića iz ‘’Tko to tamo peva’’.

“Da, zna se! Dalmatinci koje ste tako dobrohotno pozvali u Slavoniji, a evo kako vraćaju! Ne, mi Slavonci nikad ne smijemo vjerovat Dalmošima! Čak ni kad nas zovu da se u sezoni zaposlimo kod njih na Jadranu! Platit će nas bijedno kao robove i dat nam da spavamo na gnjilim madracima po njihovim šupama!”

“Šupit će tebe netko tu od Dalmatinaca…” opet se grleno nasmije Svedružić.

“Pa ovo što su mi napravili puno je gore nego da su me šupili u glavu! Prokleti, sto put prokleti Dalmatinci, lopovi!” još ću povišenijim glasom.

“Mladiću, što to govoriš? Kako te nije sram govorit takve stvari?” presjekao me prvak glumišta Filip Radoš koji na metar udaljenosti od nas stajao sa svojom suprugom. On je bio domaćin 29. Festivala glumca. Prije predstave održao je govor koji me skroz oborio. Odmah na početku podsjetio je nas u publici da hrvatskim braniteljima možemo zahvalit to što danas imamo svoju kulturu, kazalište i što možemo slobodno putovat s jednog kraja Hrvatske na drugi. Izgovorio je to takvim glasom da sam prvi put u životu osjetio ponos što sam sin slavonskog branitelja. I također prvi put u životu sam držao ruku na srcu i uspravno stajao dok se prije predstave pjevala hrvatska himna.

“Nemojte me krivo shvatit, šjor Filipe. Nisam mislio baš svi Dalmatinci. Kao što vjerojatno nisu baš svi Srbi četnici. Mislio sam na pojedince…”, uspetljao sam se.

Tek sad sam shvatio da me s teškim prezirom pogledava i južnjački vitalna glumica Ana Uršula Najev. A bolio je njezin prezir, tim više što me svojim izgledom podsjećala na Snjeguljicu iz slikovnice koju mi je stara kao klincu svaku večer čitala prije spavanja. A kako smo mi Slavonci uglavnom niži rastom, u hali je djelovala kao Snjeguljica među patuljcima.

Jeben je moj život… Uvijek mi sve dobro počne da bi završilo užasom, kao da sam neki lik iz grčke tragedije, možda Edip s obzirom na to da sam volio da mi mama ušuškanom u krevetu čita ‘’Snjeguljicu’’. U Vinkovce sam došao sa sinopsisom svoje drame radnog naziva ‘’Tri sestre i jedno kopile’’. Došao sam pun nade jer sam znao da su Vinkovci postali meka hrvatskog teatra. Ravnatelj vinkovačkog kazališta pročuo se kao čovjek koji rado uzima drame mladih, subverzivnih autora. Odnjegovao je vinkovačku publiku da rado prihvaćaju nove, progresivne predstave. Pa sam tako sastavio sinopsis drame o tri kćeri jednog generala iz Glavaševe vojne. Generala koji nešto zglajzao u politici, pa je imao sve manje novca, a njegove dokone kćeri sve veće prohtjeve. Jedna je čak naumila da se iz provincije preseli u Zagreb i postane glumica. Večeras sam trebao ravnatelju vinkovačkog kazališta Zdenku Rečiću predat papire sa sinopsisom koji bih onda raspisivao u rezidenciji na salašu pored Vinkovaca. I tako ne bih morao besposleno čamit u Đakovu u koje sam se došao odmorit jer se više nemam snage potucat po Zagrebu nakon što me ekipa iz Možemo! izbacila iz stana.

I onda prije sastanka s Rečićem dođem u kazalište i prestravljeno vidim da je u predstavi ‘’Sretna ne bila’’ doslovno sve kao u sinopsisu moje drame. Kao da je moja ideja prebačena u dalmoški ambijent. Čak i moja fora kad najgluplja od tri sestre u mojoj drami kaže da je žena od Čehova sigurno bila Čehinja. Sve moje replike o patnjama suvremenih žena bile su tu. Samo mrvicu izopačene jer ja ipak nikad ne bih napisao da slavonske žene ponekad toliko mrze svoju djecu da bi ih najradije ubile. To ipak valjda mogu samo surove Dalmošice po mentalitetu slične Grkinjama djecoubojicama iz grčkih tragedija.

“To mi je Šestan napravio… Oko Uskrsa sam bio u Splitu, u kafiću pored kazališta novinarima pričao svoju ideju za dramu. Šestan je pio kavu za stolom do nas. On je slušao i uzeo moju ideju”, slomljenim ću glasom.

“Ne budi Šestan, budi mi šesan i lip ka Split, nesretan ne bio, pobratime! Ajmo van malo popit!” povukao me za sobom Svedružić, poput nekog veselog satira iz bajki Ivane Brlić Mažuranić.

Na domjenku ispred kazališta sam se toliko natankao iločkom graševinom i šljivovicom da sam se nakon ponoći odvukao za glumcima u hotel Admiral.

U hotelu sam si natakao Džek Denijels sa stola. Glumice i glumci jedan po jedan su svako malo odlazili u svoje sobe. Na terasi za stolom na kraju sam ostao s velikanom hrvatskog teatra Joškom Ševom i satirskim Svedružićem. Ševo je prepričavao svoj nezaboravni susret s Danilom Kišem i Antom Stamaćem u jednoj dubrovačkoj konobi.

“Ja sam Kiša uvijek doživljavao kao nekog poluboga, a vi ste sjedili s njim…”, otpio sam još viskija.

“Da, dobro si rekao, polubog. Svaka rečenica koju je tu noć izgovorio mogla se uklesat u kamen, samo da je s nama sjedio još i Mojsije”, Ševo je protrljao obraz.

A onda vukao paralele između Kiša i Mome Kapora, odnosno ustanovio da se njih dvojica nikako ne mogu uspoređivat. Kiš je bio istinski pisac, a Kapor nešto poput novinara. Baš kao i ja, pomislio sam. Nikad od mene velikog pisca. Ustao sam i u koš za smeće bacio svoju dramu kao što ginekolog baca abortirani plod.