Kakva veličanstvena noć iza mene! Upravo sjedim u kafiću Limun u Utrinama i zadovoljno otpijam Aperol špricer. Preda mnom papir i olovka. Želim na papir što vjernije prenijeti ono šta sam sinoć doživio u HNK. Naime, meni je vremešni bard hrvatske književnosti Miljenko Jergović prepustio počasno mjesto u tom nacionalnom kazalištu. Lijepo je to kako veliki pisci s godinama svojevoljno prepuštaju mjesta svojim mladim i vitalnim, doduše možda još i ne do kraja afirmiranim kolegama. Prošlog tjedna stigla mi je na mail pozivnica za premijeru drame “Ubojstvo” suvremenog izraelskog pisca Hanocha Levina. Svima vama koji nikada nećete imati svoje mjesto u kazalištu teško je riječima dočarati kakav je osjećaj kada te na ulazu dočeka kuverta s tvojim imenom i prezimenom. Sve dok je nisam primio u ruke nisam bio posve siguran da možda nešto neće krenuti po zlu. Još kada sam je uzeo u ruke i vidio da sam dolje u parteru, među uglednom gospodom, a ne tamo gore na balkonu s ostalim marginalnim novinarima, odahnuo sam. Ali me onda snašao novi nemir. Visoka, elegantna brineta, nakon što mi je pružila karte, rekla je:

“A vi ste taj Svirac? Hmmm, pa mogu vam reći da ste nas poprilično isprovocirali vašim tekstom u Nacionalu. Eto, odlučili smo vas pozvati na ovu premijeru ako vam je već toliko stalo.”

Ljubazno mi se osmjehnula. Bez obzira na topao osmijeh i srdačnost u njenom glasu, uplašio sam se da mi je Jergović prepustio mjesto za samo jednu premijeru. A ja sam već po čitavom gradu razglasio da sam na mejling listi za sve premijere. Čak sam se prije predstave u Kavkazu režiseru Jakovu Sedlaru i slikaru Vatroslavu Kulišu pohvalio time.

U redu je prije mene stajao politički veteran Vladimir Šeks. Djelovao je potpuno trijezno, a i ten mu je bio lijep. U tom trenu pored njega je brzim korakom prošao kazališni kritičar Tomislav Čadež. Povjerljivo se rukovao sa Šeksom. Obojica imaju škiljave sitno razmaknute oči i glave kao ćupove s naočalama, kao da su otac i sin.

Tek kada sam u parteru sjeo pored Budimira Lončara i njegove prelijepe supruge Janje, shvatio sam koliko sam daleko dogurao. Crème de la crème hrvatskog društva. Kad su se svjetla ugasila, na sceni se pojavilo ogromno sunce koje me svjetlosnim efektima Ivana Klifa odvelo u pustinje Izraela. Muzika me potpuno uvukla u potresnu priču o ratnim ubojstvima, a činjenica da je predstava trajala samo sat vremena doprinijela je mojem potpunom oduševljenju.

Kasnije na domjenku, nisam uopće želio polemizirati s onima koji su rogoborili išta protiv. Meni je to bila možda čak najbolja predstava koju sam pogledao u nekom od hrvatskih kazališta. Svoje oduševljenje želio sam podijeliti s pijaricom Ivom, a usput i pokušat izvući iz nje jesam li ja sad stalno na mejling listi ili je ovo samo za večeras. Pronašao sam je na balkonu kako s čašom šampanjca u ruci razgovara s novinarima. Prišao sam joj i počeo sipat svoje oduševljenje predstavom:

“Hvala vam još jednom na pozivu, bilo je divno. Tako se veselim idućim premijerama.’’

Po pogledu koji mi je uputila bilo mi je jasno da joj nije uopće bilo na kraj pameti da ću ovdje biti redovni gost. Ali onda, mic po mic, u našem daljnjem razgovoru shvatili smo da smo oboje iz Đakova. Nostalgično prisjećanje na naša djetinjstva obasjalo nas je toplinom kao mjesečina nad đakovačkom katedralom. Odjednom, kao da se onaj poznati slavonski inat probudio u Ivi. Pogledala me i rekla:

“O, da bit ćeš ti, Svirac, pozivan na sve premijere. Znaš li da je uskoro ‘Čarobna frula’? A šta kažeš na balet?”

Kao da to nije bilo dovoljno, pozvala me na parti koji se samo za odabrane održava u podrumu HNK.

Dolje me dočekao pravi raspašoj. Kao da su sa stranica vodećih modnih časopisa poispadale najljepše hrvatske glumice – u opuštenom izdanju. Ovo što sam doživio većina hrvatskih muškaraca može samo sanjati. Pjesnikinja Monika Herceg na izraelsku muziku plesala je s glumicom Lanom Barić. Ta simbioza književnice i glumice ohrabrila me da i ja pokušam nešto ostvariti s Jelenom Perčin koja se nasadila u separeu. Bila je u kratkoj haljini i štiklama. Kratka haljina isticala je njezine noge pred kojima bi se Marlen Ditrih mogla sakriti. A ja, ohrabren viskijem više, bez sustezanja sam joj uletio:

“Ivica Buljan će ovdje uskoro možda režirati predstavu po mojoj drami. Volio bih da ti glumiš moju baku Anku koja sa strepnjom čeka mog dida Baju da se vrati s Blajburga. I moja baka imala je ovako divne noge.”

Prije nego što mi je uspjela išta odgovoriti, poput mladih hijena, zaskočila su je tri klinca, fićfirića u sakoićima i zlatnim lančićima na dolčeviti. Mirno i dostojanstveno prepustio sam im svoje mjesto u separeu, baš kao i Jergović meni gore na parteru. Čovjek zna kada se treba povući…

Sad kada u miru ispijam Aperol špricer u Limunu i u miru razmišljam o protekloj večeri, imam potrebu ispjevati poemu za spomenicu HNK:

“Narodno kazalište / mojoj taštini klizalište / nisam više literarna pelena / sa mnom pleše glumica Jelena / Gledati predstave u HNK dovoljno ti je da ti na bolje izmjeni DNK / Po glavi mi se vrte sve te glumačke vile / Volim vas na kojoj god pozornici bile / Lutao sam dugo po močvari i blatu, zvali su me luzeru / A sad s vama plivam u labuđem jezeru.”