Prije dva tjedna bio sam na promociji knjige “Depra” Ace Stankovića u Laubi. Na kraju je voditelj pitao ima li pitanja, komentara iz publike. Prvi sam se javio.

“Izvolite?”

“I ja patim od depre…”, zaustio sam.

“Vi ste Pavle Svirac, kolumnist Nacionala?” prekinuo me Aco.

“Da.”

“Evo, zanimljivo kako puno ljudi iz medija pati od depresije!” rekao je.

“Da, valjda zato što smo stalno izloženi javnosti, ljudi nas dosta i mrze, ta negativna energija nas sjebava, dolazi do nas”, odvratio sam.

“Od kada ste vi depresivni?” upitao me Aco.

“Od kad me mama odbacila od sebe jer sam loše učio. Od malog princa naglo sam postao žaba. Mislim da sam zbog tog zamrzio žene, ništa im više ne vjerujem, ne vjerujem u muško- ženske odnose, zato nisam u stanju ostvarit nikakvu vezu. Vi barem imate ženu, djecu, motor… Stalno negdje putujete, radite samo nedjeljom. Ne pijete, ne drogirate se… Zašto ste vi uopće depresivni?” pitao sam.

Aco je zašutio.

“Nije to tako jednostavno… Valjda ima veze s onom lošom energijom koju izaziva kad si stalno u oku javnosti”, napokon je odgovorio.

Još uvijek sam bio pod mračnim dojmom te depresivne promocije. U sumrak sam razmišljao o tome kako je moj život nepregledan niz poraza, kad mi je Todorić zakoračio na trijem ispred moje potleušice. Samo mi je još on trebao, pomislio sam.

„Dragi moj, šta si tako snužden, kao da su ti sve lađe potonule“, nježno me pomilovao po neopranoj kosi.

„A kakav mogu bit. Znam po što ste došli, po rentu.“

Prošli put mi je saopćio da više ne može puštati da besplatno živim u ovoj potleušici u njegovu vinogradu. Odredio je da ću mu mjesečno isplaćivati najam u visini 100 eura. Drogirao sam ga čajem od maka i spustio rentu na 30 eura. Nisam bio siguran da se uopće sjeća tog finalnog dogovora. I to me dodatno deprimiralo. Opet će on tražit tih prokletih sto eura. A nisam kod sebe imao ni 30.

„Pusti sad rentu! Prvo mi čestitaj, mali moj…“

„Na čemu?“ smeteno ću.

„I ti si mi neki novinar. Radiš u medijima, a nisi vidio da sam ponovo postao ponosni djed! Moj najstariji sin dobio je kćerkicu.“

Brže bolje sam mu umjesto novca pružio svoju praznu ruku.

„Čestitam, gazda! Od sveg srca čestitam! Vi ste blagoslovljeni!“

„Jesam, jesam! Osjećam da je Bog uz mene! I da će ovaj tjedan bit na mojoj strani na Visokom kaznenom sudu!“

„Kaznenom sudu?“ zabrinutim ću glasom.

„Pa pastiri na Velebitu su valjda informiraniji od tebe, tudume moj mali“, opet me s puno nježnosti pogladio po kosi. Sad mi je već zbilja bilo neugodno što je nisam oprao skoro tri tjedna. Ali on je kriv, mogao mi je omogućiti toplu vodu, a ne da se kao ti njegovi velebitski pastiri perem u hladnoj kišnici.

„Ovaj tjedan Visoki sud donosi odluku je li vještačenje u Agrokoru bilo zakonito. Naravno da nije! To je već potvrdio Županijski sud!“ Todorić me euforično informirao.

„Čekajte, Gazda… Znači, ako i taj Visoki sud potvrdi odluku Županijskog, postoji mogućnost da vam vrate Agrokor, u koji ste uložili čitav svoj život, snagu?“

„Osjećam da će se to dogoditi! Uz Božju pomoć mogao bih dobiti natrag svoj Agrokor.“

„Pa vi ste, koliko se sjećam, organizirali da se u svim Konzumovim dućanima dijele letci protiv spolnog odgoja. Bog to pamti i sigurno će vam to honorirati na ovom Visokom, ali i na posljednjem sudu!“ ulizivao sam mu se bezočno, samo da zaboravi na rentu.

„Tako divno govoriš u ovo prekrasno predvečerje babljeg ljeta. Vidi se da si pisac! Ako mi vrate Agrokor, tebe ću postaviti za urednika knjiga koje će se opet prodavati u Konzumu.“

„Da, ono prije ste na to mjesto postavili Davora Uskokovića. Ja ću nastaviti njegovim putem. Obnovit ću kultnu HIT biblioteku. U prvom kolu idu tri moje knjige“, već sam budan sanjao.

Todorić je dohvatio dalekozor s vrha prašnjavog kredenca. Stao je pored bočnog prozorčića straćare, dalekozor uperio prema prozorima u stanu premijera Andreja Plenkovića na susjednom brijegu na Vrhovcu.

„Ha! Znao sam! Ramljak i Dalićka su kod njega!“

„Dajte da vidim“, uzeo sam dalekozor iz Gazdine ruke. Uvježbanim masturbatorskim pokretom prstiju izoštrio sam leću. Toliko se oštro vidjelo da sam mogao pročitati slova na Plenkovićevoj plaketi iz Brisela koju mu je uokvirena visjela na zidu blagovaone. Zbilja, Todorić nije halucinirao. Kod Plenkovića su bili bivša ministrica Martina Dalić i biznismen Ante Ramljak. Oni su pripadali zloglasnoj grupi Borg koja je Todoriću uzela Agrokor. Sa zanimanjem sam ih promatrao, kao egzotične diskuse u akvariju. Plenković je upravo nešto objašnjavao, žustro je gestikulirao tako da mu se podbradak tresao poput hladetine u jurećem vagonu restoranu. Dalićka se namrštila. U blagovaonu je ušao Plenkovićev glasnogovornik Marko Milić. Iz vrećice je izvadio smotuljak papira. Tajni dokumenti grupe Borg koje će sigurno spaliti u pećnici, prošlo mi je kroz glavu. Napeto sam iščekivao. Milić je odmotao papir. Unutra su bili ćevapi u somunu. Pružio ih je Dalićki, uzela je jedan ćevap i bijesno ga zgnječila u pepeljari.

Brzo sam vratio dalekozor Todoriću da vidi tu ludu scenu. Usne su mu se razvukle u širok osmijeh dok je promatrao prizor u Plenkovićevu stanu.

„U panici su, hahaha! Strepe od odluke Visokog suda! Uništit ću Plenkovića i Borg! Pogledaj Dalićku kako je izvan sebe, potpuno gubi kontrolu! Pune tri godine čekao sam na ovo! Mali, donio si mi sreću otkako si uselio u moj vinograd!“ Gazda je odložio dalekozor, zagrlio me i poljubio u čelo. Valjda za sreću na Visokom sudu.