Ministar Habijan prije desetak dana predstavio je javnosti novi etički kodeks državnih službenika. Tada nije ni slutio u kakve probleme će ga to uvući.

Usred noći dobio je hitan poziv da se odmah nacrta u premijerovu uredu. Dovezao se u svom privatnom autu, nije htio buditi vozača. Imao je više obzira prema svom vozaču nego premijer prema svojim ministrima.

U uredu premijera Plenkovića zatekao je i ministricu kulture Ninu Obuljen. Habijan je sjeo nasuprot premijeru. Odbio je ponuđenu kavu. Okus kave mu se gadio. Asocirao ga je na beskrajne, socijalističke sjednice, na ružnjikave, pretile jugoslavenske političare koji uopće nisu pazili na svoju vanjštinu, nosili su neka siva, široka odijela, oko vrata imali svezane nakaradne kravate. Niti većina današnjih političara nije ništa bolja. Proskenirao je premijera od glave do pete. Kad bi ga barem mogao nagovoriti da pola sata dnevno aktivno provede u teretani. Premijer je nekad bio zgodan muškarac, pomislio je. Da skine barem petnaest kila, možda bi opet bio. Ministricu Obuljen nije htio niti pogledat, a još manje razmišljat što bi ona mogla popraviti na svojoj vanjštini.

Premijer nije gubio vrijeme. Odmah je Habijanu postavio pitanje kako bi povjerenstvo za etički kodeks državnih službenika moglo kazniti ministra Dabru. Prije samo nekoliko sati u javnost je puštena snimka na kojoj se spomenuti ministar vozi po nekoj cesti, sluša neki srcedrapateljni sevdah i kroz prozor auta ispaljuje metke u noć. Ministar Habijan nekoliko puta pogledao je tu snimku. Ministar Dabro mu je s tim pištoljem i demonskim cerekom izgledao kao neki kokainizirani zlikovac iz filmova Davida Lyncha. Pa i ta cesta u noći izgledala je poput one iz Lynchova filma ‘’Izgubljena cesta’’.

“Treba li ga uopće kazniti?” Habijana je trgnuo premijerov monotoni glas.

“Vi mislite da ne treba?” sneno je odvratio Habijan.

“Pucao je u vrijeme kada uopće nije bio član Vlade, niti mu je bilo na kraj pameti da će svojim kvalifikacijama ikad to biti… Pucao u nenaseljenom području manevarskim mecima. Svi smo mi prije nekad negdje pucali. Eto ja sam čak kao premijer pucao od bijesa na onog plašljivca Grmoju… Ono kad me provocirao, vrijeđao u Saboru, sigurno se, Habijan, sjećate toga, iako tada ni vi niste bili u Vladi.”

“Itekako se sjećam.”

“Ostalo je to zabilježeno na kamerama. Zaletio sam se na njega, puknuo bih ga šakom da nije kao miš pobjegao i sakrio se među saborske klupe. A na mene su svi skočili, smirivali me. Da se ne zaletim za njim i prebijem ga”, izgovorio je premijer s ponosom u glasu.

“S punim pravom ste tako postupili. I meni je sto put došlo da klepim tog primitivca”, umilno će ministrica Obuljen.

“A što vi kažete, ministre Habijan, što kaže vaš etički kodeks za državne službenike? Jesam li trebao biti kažnjen što sam fizički nasrnuo na malog Grmoju usred Sabora. Ja ovako velik…”, premijer je prstima pokazao na svoje tijelo.

Velik, ali bez ijednog poštenog mišića, pomislio je Habijan.

“U etičkom kodeksu piše da državnim službenicima nisu dozvoljene nikakve prijetnje, pogotovo ne fizičkom silom ili bilo kakvim hladnim ili vatrenim oružjem”, odgovorio je premijeru.

“Ma, nemojte mi reći! A to što je meni Grmoja govorio da sam izdajnik naroda i šta sve ne! Pa to je gore od bilo kakve prijetnje, pucanja iz auta… Što sam trebao, pustiti Grmoju da me naziva izdajnikom Hrvatske? Ma dajte, Habijan, taj vaš etički kodeks kao da su pisali gejevi koji se u životu nisu pošteno potukli.”

Habijan je pocrvenio u licu.

“Oprostite, Habijan, pretjerao sam. Vidite kako je lako skliznuti, prekršiti taj vaš rigorozni kodeks… Sad bi i mene trebalo kazniti, izbaciti iz Vlade u slučaju da netko tajno snima ovaj naš razgovor. Snimate li me, Habijan?”

“Ne, ne snimam.”

“Što se tiče snimki, tako bi netko u javnost mogao pustiti i snimku na kojoj ja na proslavi mature pucam iz kubure na dubrovačkim zidinama. I tražiti da zbog toga podnesem ostavku”, rekla je Nina Obuljen.

“Hajdučice moja, zlatna, nitko tebe neće natjerat na ostavku, čak ni europski istražitelji! Pa i Milanović je pod zidinama Kostelgrada pucao iz kubure na onoj nekoj proslavi u Zagorju. Pa nikome ništa. Još su mu i pljeskali”, prisnažio je premijer.

Zazvonio mu je mobitel na stolu. Premijer se odmaknuo u stranu, s nekim tiho razgovarao. Kad je završio razgovor, smrtno ozbiljnim glasom saopćio je ministrici Obuljen i ministru Habijanu:

“Upravo sam dobio informaciju da ministar Dabro nije pucao prema nenaseljenom području, nego prema nekom srpskom selu, donekle naseljenom. Pravim mecima.”

Ministrica Obuljen dlanom je prekrila usta.

“To će uznemiriti gospodina Pupovca i srpsku zajednicu”, protisnula je kroz prste na ustima.

“Nazvat ću Penavu. Neka on počisti u svom dvorištu, Dabro je problem njegove stranke… Hiljadu mu dabrova, Dabro do jutra mora dati ostavku ili ću taj njihov Domovinski pokret rasturiti kao Zagor bandu odmetnika!” Plenković je mahao mobitelom kao Zagor sjekirom.

Habijan ga je zabrinuto pratio pogledom. Nikad se premijer nije ovako infantilno ponašao. Možda je to početak neuroze izazvan sramotnim porazom njegova kandidata na predsjedničkim izborima. Krajnje je vrijeme da krene u teretanu, to će mu uz tijelo osnažiti i psihu, pomislio je Habijan koji je svaki dan provodio po dva sata u teretani i imao muskulaturu bildera. Ali njega se ionako ništa nije pitalo, čak niti oko kazne za ministra Dabru. U konačnici, premijer sve sam odlučuje. Habijan se osjećao poput kulise u nekom sablasnom kazalištu na rubu propasti.