‘Kako starim, više niti ne znam ko je poznat…”, požalio mi se na Dolcu stari paparaco.

“Onda je danas možda pored tebe prošlo barem deset poznatih, a ti nisi ni skužio.”

“Da, zreo sam za penziju, ne mogu se više bavit ovim sranjem od posla. Kao mlad, mislio sam da sam uhvatio Boga za bradu kad me Marinko Božić uzeo u Slobodni tjednik, prvi hrvatski tabloid.”

“Znam za Slobodni tjednik. Marinko Božić bio mi je uzor. Pogotovo kad je smislio onu vijest da su izvanzemaljci tamo negdje na granici sa Srbijom napali Arkanovce.”

Naglo se podignem sa stolice, kažiprstom mu pokažem kao zadnji seljak na Selak Mariju. Upravo je grincajg i bob kupovala na štandu.

“Evo ti jedne poznate. Vadi aparat! Brže je slikaj dok joj kumica grincajg daje. Imat ćeš jebenu fotku! Filozofkinja i feministkinja kupuje grincajg! To Hrvati vole, kad se filozofi sa svojih olimpijskih visina spuste na njihovu razinu.”

Paparaco poskoči s aparatom, drsko se bez kompleksa zaleti maltene pod noge Mariji, bez pitanja krene okidat.

“Ne možete to radit!” vikne ona.

“Mogu! Javna ste osoba na javnom mjestu!” odvrati paparaco još žešće.

Marija onda spazi i mene koji sam se sramežljivije, na distanci približavao žarištu događaja.

“Svirac… Jel ti ovo radiš? To je tvoj fotograf? Od pisca postao novinar žutog tiska.”

“To je manje nečasno nego od filozofkinje postat političarka. Ne mogu vjerovat da si se Mostu priključila. Naravno da će te sad svako malo zaskakat paparaci, što se sad čudiš. Ono jednom si mi rekla kako ti je muka za Peti dan smišljat jednom tjedno odjevne kombinacije, a sad će ti za svaki izlazak iz kuće trebat nova roba. To je problem kad si političar, a nisi još prismrdio vlasti – svi te paparaci vrebaju, a ti nemaš prikladnu odjeću, frizuru. Kolinda je, jadna, pola mandata potrošila da se izvuče iz onog neuglednog imiđa koji je imala prije nego što je postala predsjednica”, navio sam se.

“Vidim, uskoro ćeš zabljesnut i kao novi modni mačak. Doduše, olinjali.”

“Pa će mi tvoj muž napisat biografiju kao što je pravom Modnom mačku.”

“Pusti ti mog muža… Modni mačak je moralna vertikala za ovakva beskarakterna, netalentirana, piskarala poput tebe, Ante Tomića.”

“Nemam ja protiv Raspudića ništa, neko vrijeme mi je imponirao. Vidio sam u njemu istinskog, dinaridskog muškarca koji je napokon uveo malo svjetla, snage u ovu zagrebačku trulež. Ali više nisam siguran. Istinski, pravi, dinaridski muškarac, ni u najgoroj noćnoj mori ne bi oženio feministkinju i još k tome filozofkinju koja će mu doma filozofirat umjesto da kuha, pere, pegla…

“Razočarao te, mucica.”

“Uvijek sam zamišljao da će on negdje na svojim tribinama po južnim provincijama naći neku crnokosu, kosmatu, ilirsku dvometrašicu koju će, kao Malnar sa svojih egzotičnih putovanja, dovesti u Zagreb, a ona će ga gledati kao Boga i biti mu potpuno pokorna.”

“Opa.”

“Da, opa… A pogotovo me razočaralo kad si prije neki dan na RTL-u odbrusila novinaru koji te nešto pitao za muža, jetko odbrusila: ja nisam njegova tajnica, nego supruga. Još kupuješ tu na tržnici samo bob i zelenjavu, sigurno Nino mora jesti nekakve bioetičke, vegetarijanske ručkove kakvih se ne bi posramio ni makrobiotičar Dean Duda koji valjda na posebnu, bio-razgradivu dudu unosi u organizam sok od celera.

“Nego šta bih trebala?”

“Kao što Tompsonu žena… Dolje u mesnici nakupovat janjetine, mesine. Sve mi je jasno. Vjerojatno je čak i nježni, pravovjerni ljevičar Jokić našao podložniju ženu.”

“Tipičan si primjer hrvatskog kulturnjaka. Došao iz provincije u Zagreb, tu se praviš kao neki liberalan, slobodoumni literat, a u tebi zapravo, kao pastir na poljskom zahodu, čuči jedan zadrti konzervativac koji svako malo šikne iz tebe. Kao i iz Ante Tomića. I Ace Stankovića. Ono kad mu nije bilo jasno zašto je Salma Hajak 14 godina šutila o tome da ju je Vejinsten zlostavljao. Čudi me da ne nosiš kaubojski šešir kao Tomić i da nisi pustio mačo-porno-motorhed brkove ko Aco.”

“Pusti Acu, on je bijeli, heteroseksualni muškarac na poziciji moći. Avanturist na motoru.”

“Je, zaista. Avantura mu je kad nakon nedjeljne emisije motorom malo brže pojuri mami na ručak.”

“Eto, Raspudić ispao veći ljevičar od svih ljevičara. Kao kad je u Mostaru postavljao spomenik Brusu Liju i kad su mu sve zagrebačke ljevičarke jele iz ruke.”

“Joj kaj si se ti zaklafral, gori si od svih nas kumica tu na Dolcu zajedno. Ajde, proć, mušterije mi tjeraš! U birtiju odi klafrat!” kumica je prljavom krpom zamahnula prema meni kao prema ošugavljenoj kokoši.

“Jebote, da ovo Krleža vidi iz groba. Kako se današnji intelektualci, filozofi obračunavaju po tržnicama. Ovo šaljem u Imperijal”, paparaco nas je snimao na kameru.

“Bolje i na tržnici nego na fejsbuku ko salonski ljevičari. Ovdje smo bar među narodom, kao što je i Sokrat bio. Filozofsku raspravu vraćamo na tržnice, trgove kao u kolijevci filozofije, staroj Grčkoj”, otresao sam s majice mrvice pljesnivog sira koje su me zasule iz kumičine vonjave krpe.

Mariji se javi neka njezina bivša studentica s Filozofskog. Teglila je pretrpane cekere. Požali se da više nema vremena pisat poeziju. Marija je pogladi po zamašćenoj kosi.

“Ti si pisala divne pjesme. Uzor ti je, sjećam se, bila Silvija Plat”.

“E, pa sad s njom jedino imam zajedničko da svako malo guram glavu u pećnicu. Ali ne da se ubijem nego da provjerim jesu li krumpiri dovoljno pečeni.”

“Samoubojstvo s odgodom”, šutnem truli limun na podu. “Kao kad filozofi krenu gurat glavu u pećnicu politike.”