Izbornu noć proveo sam u stožeru predsjedničkog kandidata Nike Tokića Kartela. Sjedio sam u separeu s Kartelovom mamom, tatom. Njegovoj mami žalio sam se na svoju mamu:

“Nikad nije dovoljno vjerovala u mene kao vi u svog sina. Previše se brzo razočarala u meni…”

“Ja sam u svog Željka uvijek vjerovala, u svemu ga podupirala”, odvratila je Kartelova mama.

“Pa to se vidi i po imenu koje ste mu dali. Željko, to znači da ste ga baš jako željeli. Šteta što se morao odreći tog imena. Ali kužim… Željko, to ne zvuči ni malo pobjednički, teško je i izgovarat to ime, pogotovo strancima. Niko Kartelo, tako prokleto dobro zvuči. Već po tom imenu i prezimenu shvatio sam da je vaš sin favorit za predsjednika. Niko Kartelo da nije političar, s takvim imenom i prezimenom mogao bi postati glavni mafijaš u Zagrebu. Iako, koja je uopće danas razlika između političara i mafijaša?”

“Moj Niko nikad neće bit mafijaš, nego predsjednik”, rekla je njegova mama.

“Niko nikad neće bit niko i ništa kao ja… Koji mogu samo izvještavat o tuđim uspjesima”, pripalio sam kubanku koju mi je maloprije dao Kartelo, istinski hedonist.

“Ma, dajte… Pa vi ste objavili najbolju analizu predsjedničke debate, za to itekako treba talent. Ja sam tu vašu analizu dala isprintati velikim slovima. Uramila sam je i objesila na zid iznad kreveta. Stalno to čitam…”

Kartelova mama mislila je na analizu predsjedničke debate koju sam objavio na svom Fejsbuku. Za Kartela sam napisao: “Državničko držanje, elokventan, emotivan, odlučan, izvrsna, predsjednička frizura, pronicljivo uočava mane drugih kandidata.”

“I dalje čvrsto stojim iza te svoje analize. Nakon te debate na RTL-u dao sam i prognozu da u drugi krug skoro sto posto ulaze vaš sin i gospođa Lozo”, rekao sam.

Za Lozo sam u svojoj analizi napisao: “Dama, lijepa dikcija, vidljivo domoljubna, jedino joj je nešto čudno s pogledom, nekako odsutno djeluje, kao ja na ksanaksu.”

Kartelo je za naš stol donio pobjedničku tortu na kojoj je bila njegova fotografija.

“Neću ja imat srca rezat tvoje predivno lice… Neka ta torta ostane ovako kako je”, njegovoj mami zasuzile su oči.

“Nemoj, mama, danas plakati, danas je dan za slavlje i radost”, odvratio joj je Kartelo poznat po tome što se u predsjedničkoj kampanji rasplakao više puta nego Marisol u onoj nekoj davnoj meksičkoj sapunjari.

Na TV ekranu pojavilo se lice Dragana Primorca.

“Haha, kad ovog vidim uvijek prasnem u smijeh… Sjetim se kako ste u svojoj genijalnoj analizi napisali da njegova pojava previše baca na umjetnu inteligenciju, haha!” rekao je Kartelo i natočio mi prst šampanjca u čašu. Šampanjac se odlično sljubljivao s kubankom.

“Kad postanete predsjednik, svakako morate stalno pred kamerama pušiti cigare. Vas će narod izabrat između ostalog zato što ste u debati naglasili da ste hedonist. Pravi, uspješni državnici uvijek su bili hedonisti, nigdje se nisu pojavljivali bez cigare u ustima. Sjetite se Tita, Čerčila, Fidela Kastra… Tuđmana je sigurno ubijalo to što mu cigara nikako nije stajala u onim njegovim tankim, lagano krivim ustima”, pućkao sam dim.

“Ne volim ja da on puši te cigare, od toga se može dobit rak usta”, namrštila se Kartelova mama.

Ali još se više namrštila kad su pola sata kasnije bili objavljeni prvi neslužbeni rezultati izbora. Njezin sin doživio je totalni potop. Bio je na samom biračkom dnu.

“Vi ste prognozirali da sigurno ulazi u drugi krug… Kako sad ovo!?” kao da je svu krivicu za poraz pokušala svaliti na moju totalno promašenu prognozu.

Postalo mi je jasno da svi oni koje ja uzdižem jako brzo padaju. Pomislio sam da je mojoj mami ipak bolje nego Kartelovoj. Moja barem nije gajila velike snove o meni i mojoj budućnosti. Bila je sretna već samim tim što nisam njoj skroz na grbači. Nikad se nije mogla ovako opako razočarat kao Kartelova.

Kartelo je bio u stanju šoka, čak nije mogao ni plakat.

“Dođi!” povukao me za sobom.

Vani smo sjeli u njegov skupi hedonistički auto. Nagario je po gasu. I nije dizao nogu s gasa sve dok se po vijugavoj cesti nismo dovezli na vrh Sljemena, tamo kod tornja. Izašli smo. Gore je bilo tako jebeno hladno. Čak se ni snijeg još nije otopio.

Popeli smo se na vidikovac s kojeg se vidio čitav Zagreb. Kartelo je izvadio nove cigare.

“Nema veze, kad tad osvojit ću ovaj grad… Mi poduzetnici naučili smo gubiti i dobivati…” Pripalio mi je cigaru.

“Kad ste zadnji put dobili? Kad i Dragovoljac utakmicu?” izletjelo mi je.

Dobro mi je bilo poznato da je Kartelo bio vjerovnik ugaslog nogometnog kluba Dragovoljac.

Ubrzo sam požalio što sam mu to izgovorio. Kartelo je briznuo u plač. Što sam mogao, pružit mu maramicu? Nisam je imao. Samo sam pušio cigaru i gledao svjetla Zagreba u daljini kao da gledam ostatke, ruševine nekog razorenog grada. Zamišljao sam kako u tom propalom gradu upravo sad dolje negdje isti zagađeni zrak dišu moja stara, Kartelova mama, Kekinovi, moja bivša cura Stojka, Nepalac, Nikica Jelavić, Nobilo, Ljuština i Samir Milla. A tamo na Mirogoju u grobovima vječno počivaju Bandić, Dodik Trokut, Igor Mandić i Saša Meršinjak.

I svi ti živi i mrtvi ulaze u Novu 2025., za koju je baba Vanga ostavila posebno crna proročanstva. Nije isključeno ni da će mrtvi ustati iz grobova. Kako ćemo Bandiću pogledat u oči? Što je ostalo od njegova Adventa, fontana? Milane, generacijo, tko nam je ukrao dušu?